Tag Archives: društvene mreže i koncentracija

Da li nas internet čini pametnijim ili površnijim?

Da li nas internet čini pametnijim? Da li će stalan pristup internetu načiniti današnje mlade generacije briljantnim multitaskerima ili površnim samotnjacima vezanim za ekran?

Eksperti raspravljaju da li će generacije koje rastu imati kraći raspon pažnje ili će imati jače analitičke sposobnosti od prethodnih generacija.

Podeljena su mišljenju 50-50 da li je uspon interneta blagodet ili propast. Prema novim istraživanjima eksperata i kritičara “hiperkonektivnost” ima i dobre i loše strane.

Više od pola stručnjaka smatra da internet spaja ljude i stimuliše mnoge talente omogućavajući brzo pronalaženje mnoštva relevantnih informacija. Upotreba interneta kao “eksternog mozga” na kom su uskladištene činjenice, oslobađa prostor za mentalne procese rasterećujući pamćenje. Osim toga, tehnike i mehanizmi angažovanja pažnje brzopoteznim prebacivanjem, smatra se, mogu biti izuzetno korisni za kreativne pojedince .

Ali drugi deo stručnjaka smatra da je “hiperkonektovan” mozak površan, nezdravo zavisan od interneta i mobilnih uređaja, navodeći da smo već svedoci nedostatka sposobnosti mlađih ljudi da fokusiraju svoju pažnju, budu strpljivi i misle duboko.

“Kratki rasponi pažnje proizilaze iz brze interakcije i štetni su za fokusiranje na teže probleme, tako da ćemo verovatno videti stagnaciju u mnogim oblastima – ne samo u tehnologiji nego i u socijalnim domenima kao što je literatura.”- kaže Alvaro Retana, tehnolog na HP.

Šta pokazuju istraživanja?

Nedavno provedeno istraživanje pratilo je skoro 300 srednjoškolaca i studenata koji su učili nešto važno tokom samo 15 minuta u njihovom prirodnom okruženju.

Cilj studije je bio da ispita da li su učenici i studenti u stanju da održe fokus i ako ne šta ih je to ometalo. Svaki minut beleženo je šta su tačno radili – da li su učili, da li su kucali poruke, ili slušali muziku, ili gledali TV u pozadini, a ako su imali kompjuterski ekran ispred sebe koje su sajtove posećivali.

Rezultati su bili zapanjujući. Ovi studenti su bili u mogućnosti da se fokusiraju na zadatak u proseku samo  3 minuta, a glavni krivci za to su bili njihovi pametni telefoni,  laptopovi, kompjuteri ili televizija.

Naknadne analize njihovog uspeha nisu pokazale ništa iznenađujuće – oni koji su imali učeničku strategiju i ostali duže na zadatku bili su bolji učenici. Najgori učenici su bili oni koji su konzumirali  više medija svaki dan i imali sklonosti da istovremeno rade više poslova  prebacujući se sa jednog na drugi. Jedan dodatni rezultat ipak je iznenadio istražitelje – nije bilo bitno koliko su puta gledali fejsbuk (jednom ili više puta tokom 15 minuta), rezultati su bili podjednako loši.

Dakle, šta se dešava sa ovim studentima?  Oni kažu da, kada čuju zvono telefona, vibraciju ili  trepereću sliku, osećaju nesavladiv nagon da se jave ili provere šta se dešava i njhova pažnja je odvučena. Međutim, oni takođe govore da i bez zvučnog ili vizuelnog podsetnika stalno razmišljaju:” Pitam se da li je neko komentarisao moj post na fejsbuku!” ili „Da li je neko odgovorio na moju tekstualnu poruku!” ili “Ima li nekih novih zanimljivih snimaka na You Tubu?”

Neuronauka je tek od skoro krenula da proučava uticaj tehnologije na mozak i ovo su neki noviji rezultati studija:

♦ Video igrači pokazuju veću zapreminu mozga u oblastima gde se obrađuju rizik i nagrada, a manje aktivnosti u oblastima koje se bave regulacijom emocija i agresije, plus više dopamina što se može uporediti (povući paralela) sa onim što se dešava u mozgu ovisnika.

♦ Rastrojeni mozak pokazuje specifične regione koji se aktiviraju, koji opet navode mozak da ima tendenciju da radi više aktivnosti odjednom.

[ad name=”Google Adsense-1″]

 Kako da učimo da budemo fokusirani u svetu koji konstantno odvlači fokus?

Jedna druga studija pratila je neke mehanizme samoregulacije koji mogu biti od pomoći u borbi protiv ovih negativnih uticaja. U ovoj studiji ispitanicima je prikazan kratak film, nakon koga je bilo planirano da odgovaraju na pitanja povezana uz sadržaj filma i da za pokazane rezultate budu ocenjeni. Studentima je rečeno da će im ispitivači slati tekstualne poruke tokom filma i da oni smeju odgovarati na te poruke. Ustvari, jedna trećina nije uopšte dobijala poruke, jedna je dobila četiri poruke tokom 30 minuta, a treća trećina je dobila osam tekstualnih poruka – dovoljno, kako su istraživači pretpostavili, da ih učini potpuno nesposobnim da se koncentrišu na snimak. I da, jedan važan detalj, poruke su bile vremenski podešene da stižu u ključnim momentima prikazivanja snimka iz kog su kasnije trebali da polažu test. Istraživači su bili u pravu kada su pretpostavili da će grupa koja je primila osam poruka najlošije uraditi test. Međutim, to nije najvažniji zaključak studije. Važnije otkriće je da su oni, koji su na poruke odgovarali odmah, bili lošiji od onih koji su odlučili da sačekaju minut, dva ili čak četiri (koliko im je bilo potrebno da odgledaju neki bitan deo snimka) da bi odgovorili. Ti studenti su koristili svoju veštinu samoregulacije da odluče kada je najbolje vreme da budu ometeni.

Stručnjaci smatraju da je produžavanje pažnje moguće vežbati i predlažu neke trikove. Jedna ideja je da se u tu svrhu koriste „tehnološke pauze“ u kojima možemo proveriti naš telefon, internet i slično na minut dva, a zatim isključiti telefon, kompjuter i sl. i koncentrisati se na rad ili konverzaciju ili bilo koju netehnološku aktivnost na, recimo, 15 minuta, a zatim opet napraviti 1-2 minuta tehnološke pauze praćeno sa više vremena fokusiranja. Dakle, periodi fokusiranja i tehnoloških prekida treba da se smenjuju, ali uz postepeno produženje pažnje na netehnološke sadržaje i aktivnosti, a skraćenje dužine tehnoloških prekida. Trik je u tome da se postepeno uči produženje vremena fokusa bez perioda prekidanja (ometanja). Nastavnici mogu ovo da koriste u učionici, roditelji kod kuće ili šefovi na poslu ili tokom sastanaka – s velikim uspehom.

Ipak, oni koji su ovo pokušali da primene u praksi, tvrde da je, najviše što su mogli dobiti, 30 minuta fokusa.

© Tatjana Petrov  Sav sadržaj ovog bloga, Nadarena deca (www.nadarenadeca.com), svi tekstovi, uključujući i prevode i slike obeležene mojim imenom ili imenom bloga, su moje (Tatjana Petrov) vlasništvo. Zabranjeno je objavljivanje na drugim sajtovima/blogovima ili štampanje u komercijalne svrhe. U suprotnom smatraću da su prekršena moja autorska prava.