Pričanje priča u učionici

Pripovedanje je jedan od najefikasnijih načina za saopštavanja važnih istina drugim osobama i jedan od najstarijih oblika obrazovanja. Staro je koliko i čovečanstvo. Ljudi širom sveta oduvek su koristili priče kao način prenošenja svojih kulturnih uverenja, tradicije i istorije budućim generacijama. Pričanje priča čini važnu tačku povezanosti među ljudima i daje smisao, kontekst i razumevanje u svetu koji je često nelogičan, nerazumljiv i ispunjen haosom. One su u središtu svega što nas čini ljudima – sanjarimo u obliku priča, pamtimo, predviđamo, nadamo se, očajavamo, verujemo, sumnjamo, planiramo, preispitujemo se, kritikujemo, gradimo, tračarimo, učimo, mrzimo i volimo – u obliku priča. Priče donose informacije, znanje i životnu istinu. Svi mi imamo svoje priče i matrice da ih kazujemo, a potreba i sposobnost da ih pričamo je urođena. Iskustva pokazuju da su one sjajan alat za učenje, jer pomažu da podatke organizujemo i zapamtimo stvarajući veze među činjenicama što usvajanje znanja čini lakšim i trajnijim – priče ostaju mnogo duže u memoriji nego činjenice ili statistike. Obzirom da su učenici i učitelji emocionalno uključeni i povezani, i jedni i drugi uživaju u pripovedanju, što pomaže učenicima da razviju pozitivan stav prema procesu učenja. Istraživanja potvrđuju da su čak i učenici niske motivacije i slabih akademskih veština skloniji da slušaju, čitaju, pišu i rade u kontekstu pripovedanja.

Međutim postoji strah kod pojedinih učitelja i nastavnika da bi im pričanje priča moglo oduzeti dragoceno vreme od predavanja. To je zabluda. Priče su mnogo više od zabave. One podstiču mentalne predstave, grade mostove i šalju poruke, čineći aktuelnu pouku mnogo snažnijom. Zato bi pripovedanje trebalo biti sastavni deo svake lekcije. Učitelj, koji je izvrstan pripovedač, može osigurati da bilo koji sadržaj koji poučava bude upamćen godinama kasnije. Pričanje priča nije ograničeno samo na predmete poput istorije, književnosti i sl., može se sasvim ravnopravno koristiti i za prikaz naučnih ili matematičkih postupaka. (Uzmite za primer razliku između učenja formule i sposobnosti da se taj problem reši u kontekstu stvarnog životnog primera.)
Ovde se nalazi određen broj saveta koji mogu da posluže kao svojevrstan pripručnik i vodič nastavnicima/predavačima da započnu, ukoliko to do sada nisu činili, ili preispitaju, poboljšaju i dopune svoju pripovedačku veštinu u učionici.

• Držite se teme

Pričanje priča u učionici (1)Kada osmislite priču, bilo da je izmišljena radi učenja lekcije ili je u pitanju stvaran primer iz života, pobrinite se da svaki deo bude bitan za poentu. Svaki lik, tačka ili princip moraju se nekako odnositi na glavnu tačku koju pokušavate rasvetliti. Izostavite one likove, scene i informacije koji ne utiču na neki način (bilo direktno ili indirektno) na ishod i odvlače od glavnog toka i suštine priče. Držite se glavne teme! Ako niste sigurni da li je nešto važno ili ne, ispričajte priču prijatelju ili kolegi nastavniku i posavetujte se. Ako priča i bez nekih detalja teče dobro i ima isto značenje, onda oni nisu potrebni.

Ukoliko, na primer, predajete o planetama i pokušavate pomoći učenicima da upamte redosled Sunčevog sistema, svaka priča koju smislite mora biti usmerena isključivo na rasvetljavanje ovih činjenica. Nije vreme za razgovor o crnim rupama, supernovi, pa čak ni o veličini svake planete.

• Zadržite jednostavnost

Pojednostavite! Jednostavnost je očigledna. Komplikovane priče nisu baš najbolje, pogotovo jer je vaša publika mlada. Međutim, čak i kada je starija publika u pitanju, komplikovane priče mogu imati takav efekat da otežavaju razumevanje smisla poente i da ne budu lako i spontano  upamćene.

Naučna načela poput gravitacije i električne energije mogu biti teška za mlade umove. Korištenje analogije je nešto što bi moglo pomoći. Na primer, da biste objasnili električno kolo, možete napraviti poređenje sa vozom koji se može kretati samo duž šina nadovezanih jedna na drugu. Polomljene šine će zaustaviti voz. Isto se dešava i sa strujom pri prekidu strujnog kola.

• Sažmite priču u jednu rečenicu

Da biste zadržali jednostavnost i ostali fokusirani na ono što je bitno, sažmite priču na jednu rečenicu, iako vam se to ponekad može činiti i nemoguće. Ova rečenica trebalo bi da obuhvati glavnu svrhu priče i koncept iz kog se razvija. To će vas naterati da izdvojite najvažnije tačke. Nakon što to učinite, proširite rečenicu u stavke, a stavke u pasuse. Nastavite dalje sve dok priča ne bude završena.

• Napravite vremensku liniju

Napišite hronologiju događaja za sebe da biste lakše pratili redosled dešavanja. Možete čak nacrtati praznu vremensku liniju na tabli i kako kazujete priču – dodavati važne događaje onako kako se nižu. Kombinujte ideje, rekvizite i interakcije na svojoj vremenskoj liniji. Kada budete gotovi, vremenska linija će biti ispunjena i predstavljaće zgodan vizuelni podsetnik za učenike.

Isto tako, možete uključiti učenike u ovo tako što će svako od njih nacrtati u svojoj svesci vremensku liniju i dodavati događaje onako kako oni smatraju da je najzanimljivije i najvažnije.

• Napravite vezu sa realnim životom

Ako vaša priča uči o apstraktnim pojmovima, nađite pravi životni primer koji će se što više približiti realnom životu. Tako ćete informacije učiniti više smislenim. Matematičke formule deluju mnogo smislenije kada se predstave kroz realne životne situacije. Ako pokušavate naučiti lekciju iz istorije staviti događaje u drugačiji kontekst. Premestite priču u današnje vreme, sa sadašnjim okolnostima. Kako bi ta scena izgledala da se odigrava u 2014. umesto u 1914.? Odjednom, istorija izgleda mnogo više „živa“.

• Učinite likove nosiocima ljudskih osobina, osećanja i problema

pričanje priča u učionici 2Glavni likovi priče, koju pripovedate svojim učenicima, ne moraju biti ljudi, ali moraju biti nosioci ljudskih osobina i osećanja. Ne moraju da budu savršeni. Oni imaju slabosti i vrline baš kao i svi mi. Ključni lik izbora i odluka je neko ko nosi poruku priče i s kim učenici treba da osete povezanost. Ako je taj lik nevešto oslikan, učenici neće uspeti da se povežu i identifikuju s njim. Oni treba da osete da je lik „pravi“.

Priču možete koncipirati tako da uz glavnog junaka (ili junakinju) uvedete i njegovog zakletog suparnika koji mu konkuriše. Učeničke simpatije izrodiće se za “dobrog momka” u priči. Na primer, kada se govori o zagađenju, možete recikliranom papiru dodeliti ulogu dobrog momka, a aerosol limenci neprijatelja. Ovakvi kontrasti su uglavnom mogući u pričama iz svih oblasti i lekcija.

• Stvorite napetost

U pričama sa sretnim završetkom prvo se moraju prevladati prepreke, tako da pre nego što stignete do kraja priče, stvorite dramatičnu napetost koja čini da slušaoci pomisle: “Hoće li glavni lik uopšte uspeti da stigne do cilja?” U dobre napete priče ovakve neizvesne situacije su vešto utkane.

• Učinite priču tajanstvenompricanje prica u ucionici

Dobar način da pridobijete i zaokupite veliku pažnju slušalaca je da u priču utkate neku tajnu, a zatim pozovete učenike da aktivno učestvuju u njenom razrešavanju. Pozovite učenike da odgonetnu rešenje svako za sebe. Ukoliko im to pođe za rukom veće su šanse da će im ostati u dugotrajnijem sećanju.

Pročitajte nekoliko misterioznih romana i gledajte kako autor daje tragove. Ključ ovakvog pripovedanja je dati dovoljno informacija, tako da učenici mogu pronaći rešenje, ali ne toliko da je to suviše očigledno. Ako ne ostavite dovoljno tragova, rešavanje će biti frustrirajuće i nemoguće.

• Promenite perspektivu

Priča ne mora da bude dramatična kako bi dovela do poente. U mnogim slučajevima, promena perspektive sagledavanja uobičajenih pojava, događaja ili zakonitosti, koje uzimamo zdravo za gotovo, može biti interesantna i efektna. Zamišljanje sveta bez nekih stvari koje podrazumevamo, pokušaj sagledavanja današnje stvarnosti iz druge vremenske perspektive (pre 1000 godina) i slično, vrlo su zanimljive tema za pripovedanje.

Na primer, zamišljanjem sveta u kom je ono o čemu govorimo oduzeto, može pomoći u otkrivanju važnosti stvari, pojava i procesa koji se opisuju. Recimo, ako se uči o konceptu fotosinteze, možete započeti svoju priču zamišljanjem sveta u kom su sve biljke bez lišća. Možete stvoriti problem koji ova priča (u ovom slučaju o fotosintezi) rešava. U mnogim slučajevima, učenici ne shvataju koliko stvari, pojava ili principa uzimaju zdravo za gotovo (gravitacija, svetlo, itd).

• Oslikajte ambijent

Priče imaju veću dubinu i više smisla kada se dočara ambijent, zato nemojte propustiti da odvojite vreme i trud za opis okruženja u kom se priča odvija. Da li se radnja priče odvija u šumi, na plaži, u malom stanu u gradu ili na nekoj drugoj planeti? Opišite okolinu, vreme ili već postojeće uslove. Koristite bogate detalje kako bi učenici mogli zamisliti okruženje u svojoj mašti. Ovakva putovanja su fantastičan način da se pokrene mašta i zadobije interes i pažnja. Reči, opisi mirisa, zvuci i prizori učiniće priče zanimljivijim i više smislenim. Da biste olakšali, osmislite prvo priču sa svim ključnim delovima, a nakon toga se odmaknite na trenutak i pokušajte je staviti u određen ambijent.

To je naročito važno kada se priča odnosi na slučajeve u prošlosti. Istorija može biti dosadan predmet bez mnogo stvarnih životnih primera. Ambijent može pomoći da se poveže prošlost sa sadašnjošću, te da se projektuje na budućnost. 

• Neka priča nudi odgovor na životni problem

Svaka priča ima temu ili značenje. Ukoliko priča pruža rešenje za stvaran životni problem, postoji veća verojatnoća da će ostaviti dublji utisak i da će lakše i duže biti upamćena. Kada se samo saopštavaju činjenice (poput množenja na primer), one ne dobijaju značenje dok ne stvorite priču u kojoj glavni junak mora poznavati te činjenice kako bi, recimo, podelio svoje poklone među članovima porodice. Odjednom, rešenje za priču leži u principu koji vi pokušavate preneti.

• Imajte pripremljen završetak pre nego što započnete priču

Pre nego što započnete i ispričate priču, osmislite kraj. Znajte kuda idete tako da ne skrećete, rasplinjujete se i ne gubite glavni tok odvraćajući slušaoce od suštinte. Dobri pripovedači, kada započinju stvaranje priče, počinju od kraja i rade unatrag. Dok se pripremate, ispišite na vremenskoj liniji prvo kraj. Zatim razmislite o onome što dolazi neposredno pre kraja, a zatim pre tog trenutka i tako dalje… Nastavite raditi unatrag, sve dok ne dođete do početka priče.

• Učinite završnicu priče snažnom ističući važnost poente

Završetak je zadnja stvar koju će vaši slušaoci čuti. Poentu uvek stavite na kraj priče. Ukoliko vam se čini da to u određenom kontekstu nije baš najsmislenije skrenite pažnju na srž i smisao cele priče ranije, kada vam se čini da je potrebno, a onda ipak u završnici, još jednom ponovite poentu, podsećajući se. Ako možete napraviti jednu završnu rečenicu, to je čak i bolje. Koristite ponavljanje reči ili monotonog ritam koji će omogućiti podsećanje.

• „Ubedljiv“ rasplet

Ne možete menjati zakone svemira da biste razrešili priču. Ne nudite slučajnosti koje magično rešavaju problem. Ovu zakonitost slede i neke od čuvenih produkcijskih kuća, koje se bave pravljenjem animiranih filmova za decu. Slučajnosti se mogu koristiti kako bi protagonisti zapali u nevolju, ali nikada kako bi je se oslobodili ili razrešili problem. Jedino na taj način priča može biti poučna i nositi korisnu pouku.

• Saopštite istinu, čak i kada je neprijatna

Odrasli su u iskušenju da lažu decu kada im se situacija učini suviše složena ili teška za mlađu publiku. Međutim, govoriti istinu je uvek poželjno, čak i ako morate prilagoditi neke detalje ili ​​jezik. Deca su pametnija i intuitivno shvataju mnogo više nego što odrasli misle.

Na primer, pretpostavimo da predajete lekciju o nacistima mlađoj deci. Možda ćete biti u iskušenju da prećutite neke istine, jer su suviše zastrašujuće. Međutim, umesto da opisujete zastrašujuće detalje, možete objasniti “užas”  na način koji je prihvatljiv, a da pri tom ipak saopštite istinu: “Nacisti su napravili neke užasne stvari i nanosili mnogo boli i patnje. Povredili su i ubili veliki broj ljudi.“ Ovo je bolje nego prećutati o tome smatrajući da je to previše teško za decu.

• Koristite bogat rečnik

pricanje prica u ucionici 4Pričanje priča je idealna prilika za ovladavanje novim pojmovima i rečima. Osiromašen vokabular umanjuje moć pripovedanja, zato koristite uvek prave reči i termine. Čak i ako se podučava nauka ili matematički koncepti, ubacite jednu ili dve nove reči, koje učenici nisu čuli pre, ali ih prvo opišite i definišite njihovo značenje da bi ih učenici mogli pratiti, a zatim ih koristiti tokom cele priče.

Na primer, ako se govori o nauci, objasnite reč “energija”, a zatim je upotrebite više puta tokom priče. Do kraja, učenici će naučili nove pojmove i uvrstiti ih u svoj vokabular.

• Koristite dramske pauze

Ljudi često brže govore nego što mozak onih koji ih slušaju može obraditi informacije. Ako pauzirate u ključnim trenucima priče, dajete svojim slušaocima priliku da kritički razmisle o informacijama koje ste im upravo predstavili. Nemojte se plašiti da napravite pauzu, pogotovo u napetom trenutku. Ovim trikom se služe režiseri kako bi održali što dublju koncentraciju gledalaca. Kad se čini da je problem nerešiv, to je pravi trenutak za pauzu, dajući svojoj publici priliku da sami razmisle o rešenju.

• Koristite ponavljanje

Ponavljanja su naročito efikasna kod mlađih učenika. Često slikovnice imaju fraze koje se provlače kroz celu priču. Važan koncept pomenite kada počnete, u sredini i na kraju. Ponavljajte ga iznova i iznova, čak i ako mislite da je suvišno. Možete opisati isti koncept i različitim rečima.

• Apelujte na čula slušalaca

Aktivirajte što je više moguće čula svojih slušalaca. Ljudi imaju pet čula: vid, sluh, dodir, ukus i miris. Što više čula priča aktivira, snažniji utisak ostavlja. Vizuelne karte, grafikoni, vremenske linije, pesmice radi lakšeg pamćenja, rekviziti koje učenici mogu držati… Sve ovo može izgledati kao suviše posla, ali na ovakav način ispredavane lekcije ostavljaju jači utisak i dublji trag u memoriji, te neće biti lako zaboravljene.

Menjajte boju ​​glasa

Menjanje boje glasa u skladu s pričom doprinosi oslikavanju atmosfere i raspoloženja i oslikava karakter likova dajući im ubedljivost. Bez vizuelnih rekvizita, glas spada u retka preostala sredstva koja vam mogu pomoći da unesete živost u karaktere i priču.

Koristite muziku

Pesme su odavno korištene kroz istoriju kako bi se očuvala kulturna tradicija i pamćenje važnih istorijskih događaja. Nešto što bi moglo biti preteško za pamćenje moguće je olakšati uz pomoć pesmice i rime. Uključite pesme namenski osmišljene u svoje priče kao deo lekcija da biste pomogli proces pamćenja. Muzika je odličan način da se nauče i zapamte dugačke liste. Pesme s privlačnim ritmom ili ponavljajućim refrenom pomoći će da se učvrsti proces pamćenja nabrajanja dugačkih nizova.

Ubacite zabavne zvučne efekte  

Zvuk je jedno od onih čula na koje većina ne obraća preterano pažnju i ne pridaje mu važnost u učionica. Ali zvuk, ustvari, može biti moćniji od vida. Zato se pobrinite da vaša priča ima snažnu auditivnu komponentu.

Ako je olujna noć, potražiti pomoć od mlađih učenika tako da potpomognu “zvučne efekte”. Ukoliko su u pitanju lekcije za starije učenike, možete im dati zadatak da na računaru pronađu zvuke koji će poslužiti bogatijem oslikavanju scene.

Koristite rekvizite

Gotovo svaka priča može imati koristi od rekvizita, bez obzira u kojoj oblasti podučavate lekciju. Nemojte uvoditi rekvizite sve odjednom, nego ih uvodite jedan po jednan i to u najupečatljivijim i ključnim delovima kazivanja. Angažujte pri tom i svoje učenike. Oni mogu pridržavati rekvizite ili ih koristiti.

Mađioničari to čine u svojim nastupima. Angažuju nekog iz publike da dođe na pozornicu i pomogne u izvođenju trika. Zatim, omoguće pomagaču da se “slučajno” nešto dogodi, mada je to već unapred bilo planirano. 

• Uvedite interakcije

Na određenim mestima u priči, zastanite i podstaknite diskusiju postavljajući pitanja. Kada su učenici u mogućnosti da ponude svoja predviđanja biće zainteresovaniji da saslušaju kraj i provere da li su bili u pravu. Osim toga, ovo podstiče razumevanje da priča može imati više različitih ishoda. Možete, takođe, ispričati prvu polovinu priče i pitati ih da zapišu ili odglume završetak koji rešava problem.

Učenici mogu raditi i u grupama. Nakon završetka pripovedanja, formiraju se grupe i svaka grupa ponovo priča priču, ali na drugačiji način, ili sa izmenjenim krajem. Ovako učenici uče jedni od drugih kako priče mogu imati rezličite interpretacije ili rešenjaMožete im dati i zadatak da sažmu priču u rečenicu ili stav ili ih zamoliti da, koristeći pomenuta načela, kreiraju vlastiti kontekst za priču.

Kako god, ono što je najvažnija ideja ove tačke je da se učenici, nakon što su proveli neko vreme slušajući, aktivno uključe u predavanje učestvujući u kreiranju, dopunjavanju ili menjanju priče razumevajući je.

© Tatjana Petrov 2014. Sav sadržaj ovog bloga, Nadarena deca (www.nadarenadeca.com), svi tekstovi, uključujući i prevode i slike obeležene imenom bloga su moje (Tatjana Petrov) vlasništvo. Zabranjeno je reprodukovanje, distribucija i objavljivanje u bilo kom obliku. U suprotnom smatraću da su prekršena moja autorska prava.

Na zanimljivom snimku (ispod) možete pogledati do kakvih je zaključaka došao Tyler DeWitt, nastavnik biologije, i kako je vešto osmislio priču za svoju lekciju. Možda i vi dobijete ideju za neko od svojih predavanja.

3 comments on “Pričanje priča u učionici

  1. Sve zavisi od pristupa “moderatora”.
    Ako je “moderator” po prirodi opušten i kreativan i sve ovo gore navedeno shvati kao kolekciju interesantnih informacija i saveta za kojima će posegnuti u slučaju da se nađe u kakvoj dilemi ili mu zafali ideja, onda tekst može da bude koristan i ne bi trebalo da škodi. Ukoliko, međutim, pristupi “štreberski” kao skupu krutih pravila kojih će se rigidno pridržavati, onda bolje da zaboravi da je ikada tekst i pročitao.
    Pozdrav!

  2. Pingback: Чињенице у недостатку логике | Био-блог

Vaš komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.