Kako učimo da hodamo

Kako bebe uče da hodaju? Dosadašnja istraživanja o razvoju hodanja su posmatrala hodanje kao ravnomerno kretanje po pravoj (jedinstvenoj) putanji. Ali najnovija studija je došla do nešto drugačijih zaključaka. U ovoj studiji istraživači su zabeležili 15-60 minutne video snimke spontanih aktivnosti beba. Zatim su proučavajući snimke, tokom kojih su bebe provodile vreme u hodanju i puzanju, izbrojali broj puzanja i koraka u hodanju i broj padova koje su deca iskusila dok su hodala ili puzala. Lokomotorno iskustvo bilo je ogromno i deca su prelazila neverovatnu dužinu puta. Od 12 do 19 meseci starosti deca su prosečno pravila oko 2 368 koraka i mnoštvo padova tokom 17 sati. Registrovano je, takođe, da su se novi “šetači” kretali brže od “puzača”, a da je pri tom broj padova i kod jednih i kod drugih u početku bio približno jednak, te se smanjivao kako su postajali iskusniji. Ovo sugeriše da su deca motivisana da pređu na hodanje, jer im ono omogućava veću efikasnost bez povećanog broja padova. Nakon uspostavljanja hodanja, prirodno kretanje se poboljšava dramatično: bebe su pravile sve više koraka, prelazile sve veće razdaljine i padale sve manje. Hodanje je bilo podeljeno u kratke intervale s promenjivom putanjom. Često su ti intervali bili toliko kratki ili nepravilni da su se teško mogli uopšte kvalifikovati kao hodanje. Ipak, ovi intervali koraka uz česte promene putanje i prirodno hodanje su povezani – što je više upražnjavano “šetači” su spontano hodali sve više i bolje i padali manje. Ogromne količine distribuiranog vremena i različita praksa predstavljaju prirodan režim treninga za učenje hodanja.

baby14

Evolucija hodanja

Iako su mala deca sposobna da hodaju bez pomoći u uzrastu od otprilike godinu dana, neuronski mehanizmi koji obezbeđuju hodanje kod ljudi prisutni su od rođenja. Kada novorođenče stavite u stojeći položaj sa nogama na čvrstoj podlozi, ono će proizvesti spontane pokrete koračanja. Ali roditelji, ipak, moraju da čekaju otprilike godinu dana pre značajnog trenutka kada njihovo dete počne da pravi prve korake. Zašto je potrebno toliko vremena kad druge životinje mogu da hodaju ubrzo posle rođenja? Jedan međunarodni tim naučnika pronikao je u zagonetku i iznenađujuće je, izgleda, da smo sličniji ostalim životinjama nego što volimo da mislimo.

Do sada je većina naučnika smatrala da primitivni obrasci nervnih signala, koji dovode do automatskih kretnji koračanja u novorođenčadi, bivaju odbačeni kako se beba razvija i zamenjeni potpuno novim obrascima kasnije. Međutim, najnovija istraživanja pokazuju da, ustvari,  primitivni modeli, viđeni kod novorođenčadi, nisu odbačeni, nego zadržani, ali zato dodatno fino podešavani tokom razvoja, te dodati još neki novi obrasci.

Studija, takođe, baca svetlo na to kako su naši mehanizmi za hodanje evoluirali. Zašto je ljudima potrebno tako dugo vremena da nauče da hodaju? Mislilo se da je neuralna kontrola mehanizma ljudskog hoda mnogo drugačija od one kod životinja i da se nova neuronska kola razvijaju u godini nakon rođenja. Međutim ova studija je pokazala da je to zabluda i pokazuje samo koliko su naša neuronska kola za kretanje slična onima kod drugih životinja, što sugeriše da se ova osobina razvila od zajedničkog pretka u dalekoj prošlosti.

Prilikom istraživanja korištena je neinvanzivna metoda zvana elektromiografija (EMG) za merenje električne aktivnosti u oko 20 mišića u koje su uključeni mišići za hodanje kod male dece, koja se spremaju da naprave svoje prve korake, starije dece i odraslih. Oni su uporedili ove rezultate sa rezultatima rada mišića tri dana stare bebe koja pravi automatske korake ukoliko je pridržana iznad čvrste podloge. EMG je uhvatio dva obrasca aktivnosti tokom novorođenačkog hodanja: jedan obrazac prouzrokuje da se noge savijaju i šire, a drugi obezbeđuje da se noge pomeraju naizmenično kao da beba hoda napred. Stvari postaju još komplikovanije u vreme kada su se mališani spremali da načine svoje prve samostalne korake. Istraživači su pronašli četiri nervna obrasca u ovoj fazi: dva obrasca već viđena kod novorođenčadi i još dva koji kontrolišu suptilne pokrete, kao što su: prebacivanje težine od pete do prstiju pre nego što noga napusti zemlju i savijanje kolena  nakon što se prsti odignu od podloge.

Zatim su upoređene lokomotorne šeme dece sa šemama nekih četvoronožnih sisara – pacovom, mačkom, makaki majmunom i nekim pticama da bi se uporedilo kako se razlikuju od onih kod čoveka. Iako smo jedna od retkih životinja koje se kreću uspravno na dve noge, motorni obrasci koji kontrolišu hodanje i kod čoveka i kod drugih životinja su skoro identični. Novorođeni pacovi pokazuju ista dva obrasca kao novorođene bebe. Do vremena kada pacovi odrastu pokazuju, takođe, četiri obrasca viđena kod manje dece. Odrasle mačke i neki majmuni  takođe pokazuju četiri obrasca viđena kod male dece. Dakle, bebe uče da hodaju na isti način kao pacovi, mačke, majmuni i ptice. Tokom evolucije priroda nije ukinula stari “hardwer”, samo ga je malo modifikovala i podesila  da bi ga prilagodila našim potrebama.

Ljudske odrasle osobe se ipak razikuju. Do odraslog doba, četiri faze su se suptilno promenilena na način koji nije viđen kod drugih životinja, što nam omogućava da se prilagodimo i izvodimo neke komplikovanije pokrete, kao što je npr. hvatanje objekata, dok hodamo.

Rezultati imaju smisla. Može nam se činiti da smo odvojeni od ostatka životinjskog sveta zbog našeg neobičnog držanja i činjenice da je bebama potrebno toliko dugo da nauče da hodaju, ali to je sve samo stvar perspektive. Ustvari, razlog zašto ljudi tako kasno počinju da hodaju leži u činjenici da se ljudske bebe rađaju veoma rano u procesu sazrevanja. Ukoliko bi se starost merila od začeća, a ne od porođaja, odnosno, ukoliko bi se povukla paralela  između rasta (veličine) mozga i uzrastu u kom beba počinje da hoda, onda bi taj odnost bio isti  kao kod drugih životinja. I ljudska vrsta prati pomno ovu vezu.

Poređenje načina na koji se krećemo sa drugim životinjama daje zanimljive i važne tragove o našoj evolutivnoj prošlosti.

[ad name=”Google Adsense-1″]

AUTOR TEKSTA: Tatjana Petrov

© Sav sadržaj ovog bloga, Nadarena deca (www.krozmojuprizmu.wordpress.com), 8 Mart 2013. – svi tekstovi, uključujući i prevode i slike obeležene imenom bloga su moje (Tatjana Petrov) vlasništvo. Zabranjeno je reprodukovanje, distribucija i objavljivanje u bilo kom obliku. U suprotnom smatraću da su prekršena moja autorska prava. 

Vaš komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.