Tag Archives: zabrinutost kod dece

Anksioznost kod dece

 Šta je anksioznost?

Anksioznost je normalno emocionalno stanje koje smo svi iskusili u različitim periodima našeg života. Blisko je povezana sa strahom, koji je neophodna i normalna emocija. Prirodno je i korisno da doživimo strah kad se suočimo sa određenih situacijama koje su realno opasne. Anksioznost se obično povezuje sa strahom unapred, od nekog događaja koji očekujemo, a koji treba da se dogodi u budućnosti. Neke od reči koje se koriste za opisivanje različitih stanja anksioznosti obuhvataju: zabrinutost, nervoza, napetost, stidljivost, oprez, uznemirenost… Normalno je i korisno da se ovako osećamo kada smo suočeni sa teškim situacijama, na primer, uznemireni smo pred test ili govor koji treba održati pred grupom ljudi i sl. Anksioznost nam tada pomaže da se pripremimo za težak zadatak.

Izvori anksioznosti u detinjstvu

Deca doživljavaju razna stanja straha i anksioznosti od trenutka kad su rođeni. Ponekad je lako zaključiti da je dete anksiozno zbog njegovog plača i ponašanja, ali nekad je anksioznost kod dece teško prepoznatljiva. Neka deca kriju svoju zabrinutost, jer su zatvorena i teško im je da je pokažu pred drugima, dok je druga okreću u napade besa ili prkosno ponašanje.

Deo dece se rađa sa anksioznim temperamentom i reaguje češće uznemireno u mnogim situacijama od ostalih od samog početka. Veruje se da se otprilike 15% novorođenčadi rađa sa više anksioznim temperamentom.

Postoje strahovi koji su normalan deo dečjeg razvoja. Većina mele dece se plaši mraka, čudovišta, odvajanja od roditelja, stranaca, nekih životinja…Kako odrastaju ovi strahovi se postepeno menjaju u strah od društvenog prihvatanja, brigu za akademska ili sportska dostignuća, zdravlje, umiranje, porodicu…Drugi izvori anksioznosti za decu proizilaze iz svakodnog života. Na primer, rođenje brata ili sestre, polazak u školu, promene škole, smrt nekog od starijih ukućana ili rodbine (baba, deda…), briga za prihvatanje od strane vršnjaka, ovladavanje zadacima u školi. Pored toga, teški ili čak traumatični događaji , mogu biti:  konflikti među roditeljima ili razvod, bolest ili povreda deteta ili deteta člana porodice, neočekivana smrt bliskog člana porodice, odvajanje od roditelja, nasilje, prirodne katastrofe…Ovo su sve veoma teška, čak traumatična iskustva kroz koja neka deca mogu da prolaze.

Kako prepoznati decu koja se bore s anksioznošću

Deca koja se bore sa prekomernom anksioznošću mogu da pokažu sledeće-

Pesimizam i negativne obrasce razmišljanja, kao što je zamišljanje najgoreg, preuveličavanje negativnosti, krutost i  nefleksibilnost, preterana samokritičnost, osećanje krivice…

Ljutnja, agresivnost, uznemirenost, razdražljivost, napadi besa, oportunizam i inat.

Konstantna briga oko stvari koje se mogu desiti ili su se desile.

Plakanje.

♦ Fizičke tegobe poput glavobolje, boli u stomaku, umora…

♦ Izbegavanje-određenih stvari ili mesta, ili odbijanje da radi određene stvari ili ide na određena mesta

♦ Poteškoće sa spavanjem – problem da padne u san ili ostane u snu, noćne more, noćni strahovi

Perfekcionizam

Odugovlačenje

Loše pamćenje i koncentracija

Povlačenje iz porodičnih aktivnosti i interakcije

Poremećaj apetita

Preterano anksiozna deca mogu imati negativan uticaj na porodicu. Visoko anksiozna deca mogu biti veoma zahtevna, a njihove reakcije vrlo emotive ukoliko stvari ne idu onako kako žele. To može da zbuni roditelje, koji ne znaju na koji način da im pomognu i izbegnu emotivne izlive.

Kada anksioznost postaje problem za decu?

Strahovi, koji su prihvatljivi dok je dete malo, postaju, međuitim,neodgovarajući za starije dete ukoliko se održe.

Neki strahovi i brige nisu proporcionalni pretnji u okruženju ili očekivanom događaju u budućnosti.

Deca koja se bore sa prevelikom anksioznošću imaju poteškoće da se vrate u normalno stanje.

Anksioznost postaje problem kada sprečava decu da uživaju u normalnim životnim iskustvima (utiče na školu, prijateljstvo, porodicu…)

U ovakvim situacijama roditelj ili neki drugi odrasli mora da interveniše da bi pomogao.

Kako pomoći anksioznom detetu?

Anksiozna, zabrinuta deca mogu imati veliku korist od podrške njihovih roditelja. Sledeći saveti sadrže neke ideje za pružanje pomoći anksioznom detetu.

Svakodnevne navike (rutina) i struktura

Uspostavite dosledne dnevne navike i strukturu. Rutina smanjuje anksioznost, pružajući osećaj kontrole i kod roditelja i kod deteta, a redovni dnevni obrasci naglašavaju predvidljivost. Anksiozna deca se ne nose dobro sa neorganizovanim, spontanim stilom porodičnog života. I ograničenja za neprikladno ponašanje su korisna, jer se oni tako osećaju sigurnije.

Treba voditi računa o osnovnim potrebama deteta, naročito sprečavanju zamora i gladi. Uspostavljanje redovne rutine pred spavanje sastoji se od mirnijih aktivnosti (kupanje, čitanje, opušten razgovor s roditeljima…) i pomaže detetu da se postepeno opusti. Obezbedite i mogućnost za vežbanje. Vežba pomaže u olakšavanju stresa  i pomaže telu deteta da se opusti.

Pomoć u identifikovanju osećanja

Pomozite detetu da primeti različita osećanja, da ih identifikuje i imenuje. Objasnite im kako ljudi pokazuju svoja osećanja (preko lica, tela, reči…) i da je to važan način i za druge da razumeju kako se ono oseća. Pomozite svom detetu da obavesti kako različita osećanja “doživljava” u sopstvenom telu, na primer: znojenje dlanova, stegnute ruke, leptirići u stomaku…

Pružanje mogućnosti za komunikaciju o osećanjima

Veoma je korisno da deca pričaju o svojim osećanjima, iako im to nije nimalo jednostavno, posebno kad ih direktno pitate. Važno je da ih roditelji gledaju i slušaju pažljivo u trenucima kada izražava osećanja, bilo direktno kroz reči ili indirektno kroz ponašanje. U ovim vremenima, možete pomoći svom detetu priznavanjem i prihvatanjem njegovih osećanja takon što ćete jednostavno uzvraćati na pozitivan način, bez postavljanja previše pitanja, suvišnih saveta i kritike. Ako kritikujete dečja osećanja, vi dajete do znanja da ih ne odobravate i ne prihvatate. Na taj način slabite njegovo unutrašnje biće.

Umirujuće i utešne strategije

Tešenje i umirenje deteta je veoma korisna strategija koju roditelji mogu da koriste da bi olakšali anksioznost. Ova strategija obezbeđuje komunikaciju s detetom, koje se onda oseća zbrinuto i bezbedno. Usmeno obećanje sigurnosti i ljubavi, ljuljanje, maženje, držanje, masaže, pevanje, pričanje priča – samo su neki od umirujućih, utešnih strategija koje roditelji mogu da koriste. Roditeljima može biti iznenađenje kad shvate da je deci ponekad potrebna uteha i umirenje i da je možda dete suviše veliko za takve strategije, koje im se mogu činiti previše detinjaste. Međutim, anksioznoj deci je potrebno dodatno umirujuće iskustvo koje opušta i ublažava napetost u njihovom telu.

Poštovanje detetovih strahova

Deci uglavnom uopšte ne pomažete kad jednostavno kažete da prestanu da se plaši. Ono što može biti od koristi je pristup u kome prihvatate njihove strahove i dajete do znanja da ste spremni da mu pomognete da ih prevaziđe.

Uzor hrabrog ponašanja

Deca posmatraju druge da bi dobili smernice o tome kako da reaguju u nepozntim situacijama. Oni obično prate svoje roditelje i signale koje oni šalju, pa na osnovu njih zaključuju da li je stanje bezbedno  ili ne. Ako roditelji reaguju plašljivo ili nervozno i dete će naučiti da reaguje na isti način.

Iako je potpuno normalno da su roditelji predostrožni i da nadziru dete i brinu za njega, treba pronaći odgovarajuću meru u ovome, jer bi u suprotnom, prekomernom brigom i suviše zaštitničkim ponašanjem, mogli poslati poruku da je svet previše opasno mesto. Isto tako, na ovaj način detetu se šalje poruka da je nesposobno. Sve to doprinosi anksioznosti. Ponekad se trebate ponašati hrabro čak i kad se ne osećate tako. Roditelji treba da private i razumeju svoje sopstvene strahove i da ih ne pokazuju preterano u prisustvu svoje dece. Važno je poslati poruku detetu da imate poverenje u njega i situaciju.

Podsticanje hrabrog ponašanja

Deci ne pomaže kada zahtevate da se suoče sa svojim strahovima odjednom, ali im pomaže kada ih lagano ohrabrujete da pristupe situaciji koja im preti. To je zato što izloženost situacijama, koje su uzrok straha, dovodi do smanjenja osetljivosti, straha i anksioztnosti. Međutim, suočavanje može da bude teško za anksioznu decu, jer bi oni radije da izbegnu neprijatnost. Jedan od načina da se detetu pomogne u suočavanju sa pretećim situacijama je da im se sugeriše da ih savladavaju malim koracima, koji postepeno postaju sve teži. Druga važna strategija je nagrađivanje deteta zbog pokušaja približavanja opasnoj situaciji. Od pomoći može biti, takođe, podsećanje da će se strah vremenom smanjiti ili podsećanje na situacije iz prošlosti u kojim je strah bio uspešno prevladan.

Veštine relaksacije

Učenje veština opuštanja pomaže deci da se osećaju bolje kad su uznemireni, zabrinuti ili uplašeni, jer im omogućava da uspostave izvesnu kontrolu nad svojim telom i spreče da uopšte dođe do napetosti. To je jednostavnije nego kontrolisati napetost kada se ona već pojavi.

Jedan od načina je da se opusti kroz podsticanje sporog dubokog disanja (na primer, da zamišlja kako postaje spori naduvani balon i sl.). Drugi način je da napinje i opušta mišiće tela i uoči razliku. Ove strategije mogu nekad biti veoma korisne za opuštanje u stresnim situacijama.

Mašta, takođe, može da pomogne u opuštanju – zamišljanjem da se nalazi na bezbednom, opuštajućem mestu, na kom se oseća prijatno i relaksirano, i da primeti to osećanje. Ili da zamisli kutiju u koju stavlja svoje brige pre nego što one podivljaju u njegovom umu i muče ga kada treba ili želi da radi druge stvari.

Podsticanje aktivnosti “Dobrog raspoloženja”

Kada su deca uznemirena  treba ih podsticati i ohrabrivati da se uključe u aktivnosti u kojima uživaju, kao što su: igranje omiljenim igračkama, igranje igara koje voli, čitanje knjige, crtanje, izrada zabavne umetnosti, druženje s prijateljima…Njima je često potrebna pažnja i pomoć roditelja da se uključe u ovakve aktivnosti kad su zabrinuti.

Pričanje priča

Postoji mnogo dečjih knjiga koje se bave upravo anksioznošću, strahovima i brigama, čiji se junaci susreću i na različite načine suočavaju i bore s ovakvim situacijama i osećanjima. Na taj način deca mogu da uče strategije rešavanja problema.

Negativne misli

Pomozite detetu da razume da  negativne stvari koje kaže o sebi  nisu od pomoći i da utiču na to kako se oseća i ponaša. Na primer, misleći (i govoreći): “Ja  sam beznadežan, nikad neću uspeti”, može da izazove da se oseća ljutito, beznadežno, tužno i na kraju još više zabrinuto.

Promena negativnih, beskorisnih misli u više pozitivne i korisne, na primer govoreći (i misleći):“Ako nastavim da učim i vežbam, biću bolji” ili “Čak i ako napravim grešku, mogu sledeći put bolje da se pripremim i budem bolji”, uznemirenje će se smanjiti.

Setite se da dozvolite da vaše dete ima puno vremena da ističe svoje negativne misli oko briga i strahova pre nego što mu pomognete da otkrije više korisnih načina da razmišlja o situaciji. Budite svesni, međutim, da ne treba da uskačete prerano da pomažete i “popravljate” problem vašeg deteta. Vodite računa da mu prvo date dovoljno vremena da izrazi svoja negativna osećanja oko briga i problema i samo slušajte.  Na taj način dajete do znanja da priznajete njegova osećanja. Tek onda priđite da mu pomažete da smisli rešenja.

[ad name=”Google Adsense-1″]

AUTOR TEKSTA: Tatjana Petrov

Sav sadržaj ovog bloga, Nadarena deca (www.nadarenadeca.com), svi tekstovi, uključujući i prevode i slike (obeležene imenom bloga ili mojim imenom) su moje (Tatjana Petrov) vlasništvo. Zabranjeno je objavljivanje na drugim sajtovima/blogovima ili štampanje u komercijalne svrhe. U suprotnom smatraću da su prekršena moja autorska prava.