Tag Archives: trema kod javnog nastupa

Ispitna anksioznost

 (strah od ispitivanja, odgovaranja, javnog nastupa, trema)

Da li ste ikada otišli na ispit u školi potpuno bezbrižni? Ustvari, svi  imamo određen nivo, bar kratkoročne, anksioznosti kad se nađemo u takvoj situaciji.

 U jednoj studiji rađenoj na Stenford Unuverzitetu, izdvojeni su i praćeni delovi mozga koji su uključeni u anksiozne reakcije. Ovi delovi su pokazivali veću aktivnost prilikom anksioznih reakcija i obrnuto. Ispitanici su unapred pregledani i utvrđeno je koji od njih su skloni, a koji ne anksioznim reakcijama u trenucima kada su izloženi određenom riziku. Zadatak ispitanika je bio igranje igrice u novac. Od njihove uspešnosti prilikom  igre zavisilo je da li će izgubiti novac ili ne. Ustanovljeno je da su anksiozni ispitanici  skolni da igru nauče bolje i da su zato manje gubili novac od njihovih manje anksioznih kolega. Ali šta se dešava kada je nivo anksioznosti toliko visok da počinje da ometa pojedinca u izvršenju zadatka?

Većina ispitivanja dokazala je značajnu povezanost visoke ispitne anksioznosti (straha od ispitivanja, odgovaranja, javnog nastupa, treme) s akademskim neuspehom. Dosadašnje studije sugerišu da visoka ispitna  anksioznost ima negativno dejstvo na taj način što podstiče javljanje reakcija koje su neodgovarajuće za izvršenje zadatka, kao što su javljanje većeg broja grešaka, zabrinutost o ishodu, što ometa uspešno izvršenje zadatka. Ispitna anksioznost se opisuje kao stanje fiziološke uzbuđenosti povezane sa aktivacijom autonomnog nervnog sistema. Intenzitet straha, napetosti, zabrinutosti i s njima povezane aktivacije autonomnog nervnog sistema variraju u zavisnosti od procene stepena pretnje. Brojni su faktori koji doprinose percepciji situacije kao preteće, na primer: priroda ispitnih pitanja, sposobnost učenika, poznavanje gradiva, pol, snalažljivost, spremnost za ispitnu situaciju…

Postoje dve komponente ispitne anksioznosti kao stanja – kognitivna komponenta (zabrinutost) i emocionalna komponenta (fiziološka i afektivna reakcija).

Kognitivna komponenta (zabrinutost) se sastoji od automatskih, negativnih misli koje su usmerene na percepciju vlastite neadekvatnosti, samokritiku, mogućnost neuspeha, kao i zabrinutost za moguće negativne posledice tog neuspeha. Takve misli otežavaju postizanje dobrog rezultata tako što skreću pažnju s ispitnog zadatka i ometaju proces dosećanja i razmišljanja.

Emocionalna komponenta predstavlja fiziološke i  afektivne reakcije, kao što su: ubrzan rad srci, nervoza, znojenje ruku, kratkoća daha, suva usta i slične autonomne reakcije simpatičkog nervnog sistema.

Pobuđena emocionalnost može aktivirati misli neodgovarajuće za zadatak i ponašanja koja ometaju pažnju i koncentraciju tokom ispitivanja (odgovaranja, javnog nastupa…), dok zabrinutost negativno utiče na  procesiranje informacija i dosećanje naučenog gradiva. Većina istraživanja ističe da upravo zabrinutost ima glavni negativni efekat na školsko postignuće, dok povezanost između emocionalne komponente i akademoskih postignuća nije potvrđena.

Automatske, negativne misli koje se javljaju kod ispitne anksioznosti se dele na:

♦ one koje se odnose na negativna očekivanja i strah od neuspeha: neću se moći ničeg setiti, neću ništa znati, sigurno ću dobiti lošu ocenu, ne mogu sve to zapamtiti, ništa više ne znam, sve mi se pomešalo, užasno je teško, treba mi puno više vremena od drugih, ništa ne razumem, ne mogu se koncentrisati, gluplja/gluplji sam od drugih, uzalud se trudim ionako neću uspeti, neću stići, nikad nemam sreće, pitaće me baš ono što ne znam, boli me glava, misli mi lutaju, neću položiti, osramotiću se…

 strah od razočarenja roditelja: razočaraću roditelje, roditelji će biti veoma ljuti ako opet dobijem lošu ocenu, kako ću im izaći na oči, samo im zadajem brige, neće me pustiti napolje, opet će mi pridikovati…

♦ nedostatak motivacije i interesa za učenje: šta će mi sve ovo uopšte, užasno je dosadno, ovo mi nikad u životu neće trebati, ovo je glupo, spava mi se, najbolje da odustanem, najbolje da markiram…

Nasuprot ovim mislima stoje pozitivne, ohrabrujuće misli prema kojima bi trebalo usmeravati decu: stići ću, izdržaću, držim se plana, ja to mogu, možda će me pitati baš ovo što znam, još samo malo pa gotovo, dobro mi ide, proći će, ovo je lakše gradivo, stići ću da popravim ocenu, nešto ću sigurno znati, imam još dovoljno vremena, i pre je bilo teško pa sam uspevao/la, kad se ovog rešim niko sretniji od mene, ni drugima nije lakše, roditelji će se radovati ako dobijem dobru ocenu…

Mozak nervoznih devojčica radi teže

Devojčice imaju više negativnih automatskih misli koje odražavaju strah od neuspeha, pa samim tim i intenzivniju ispitnu anksioznost. Zanimljivo je da, uprkos tome što više uče i postižu objektivno bolji školski uspeh od dečaka, dečaci su u poređenju sa njima zadovoljniji svojim školskim rezultatima.

U jednoj studiji, koja se bavila uticajem stresa prilikom obavljanja kognitivnih zadataka, rad mozga učenika učesnika praćen je pomoću kape sa elektrodama. Samo u rezultatima devojaka, koje su sebe identifikovale kao izrazito nervozne i  često zabrinute, zabeležena je visoka aktivnost mozga kada su pravile greške tokom zadatka.

Studija je prvo merila korelaciju između brige i grešaka u vezi sa moždanim odgovorom u polu, koristeći  uzorak od 79 učenica ženskog pola i 70 učenika muškog pola. Učesnici su zamoljeni da identifikuju srednje slovo u nizu od pet grupa slova na ekranu računara. Ponekad je srednje slovo bilo isto kao ostala četiri (“FFFFF”), a ponekad je bilo drugačije (“EEFEE”). Nakon toga su popunili upitnik o tome koliko inače brinu. I „nervozne“ devojke i „nervozni“ mladići  radili su jednostavne zadatke podjednako uspešno, odnosno njihov mozak je radio podjednako naporno. Ali kako je zadatak postajao teži nervozne devojke su postajale lošije, tako da se nervoza u jednom trenutku isprečila na putu rešavanja zadatka. Mozgovi nervoznih devojčica moraju da rade napornije da bi obavili zadatak , jer ih ometaju negativne misli i brige.Njihovi mozgovi su rastrojeni od tolikog razmišljanja. To može predstavljati veliku poteškoću u školi. Poznato je već da nervozna deca, a posebno nervozne devojčice, imaju teškoća u nekim akademskim predmetima, kao što je matematika npr.

Trenutno istraživači ispituju da li estrogen, ženski hormon, može da bude odgovoran za povećanu aktivnost mozga u situacijama analognim onim u eksperimentu. Poznato je da estrogen utiče na oslobađanje dopamina, neurotransmitera koji igra ključnu ulogu u učenju i obradi greške u prednjem delu mozga. Uzrok svega može biti hormonska razlika između muškaraca i žena.

Ispitna anksioznost i problemi s učenjem

Neki naučnici bavili su se proučavanjem veze između ispitne anksioznosti i sposobnosti učenika, poznavanja gradiva, snalažljivosti, te njihove spremnosti za ispitnu situaciju. Oni sugerišu da visoko anksiozni učenici najčešće imaju problem u organizaciji informacija tokom učenja, pored teškoća u dozivanju informacija u samoj ispitnoj situaciji i da visoka anksioznost može biti posledica neadekvatno usvojenog znanja. Rezultati istraživanja pokazuju da visoko anksiozni učenici često imaju značajno slabiju kognitivnu organizaciju osnovnih pojmova.

Ali, deficitom veština ne može se objasniti ispitna anksioznost onih učenika koji imaju dobre veštine učenja i rešavanja zadataka, jer činjenica je da i neki od ovih učenika takođe doživljavaju visoku ispitnu anksioznost. Pitanje je i kako to da određene terapijske tehnike uspevaju ublažiti ispitnu anksioznost bez poboljšanja veština učenje.

Zato se predlažu dva tipa učenika od kojih jedna grupa ima dobre navike učenja, s dovoljno usvojenog znanja i dobrom organizacijom gradiva, a teškoće se javljaju pri dozivanju informacija u ispitnoj situaciji. U drugoj grupi su učenici s neefikasnim veštinama učenja koji imaju problema u svim fazama procesiranja gradiva. Od ovoga zavisi i pristup tretmanu. Naime različite terapijske tehnike koriste različite grupe učenika. Prva bi grupa mogla imati više koristi od primene sistemske desintetizacije(smanjenja osetljivosti), kao i od strategija za ublažavanje uticaja ometajućih misli. Dok bi drugoj grupi više koristio trening veština učenja.

Ispitna anksioznost i uzrast

Što se tiče dobnih razlika utvrđeno je da stariji učenici (iznad 13 god.) imaju jače izražene sve tipove negativnih automatskih misli, dok nema razlike u učestalosti pozitivnih misli. Ovakav nalaz bi se mogao delimično pripisati i kognitivnom razvoju, obzirom da deca starije dobi više koriste unutrašnji govor u regulaciji svog ponašanja i emocionalnog doživljaja.

[ad name=”Google Adsense-1″]

Zanimljivo je da učenici, koji nisu anksiozni, uopšte nemaju potrebu za ohrabrujućim mislima, dok ih visoko anksiozni spontano koriste, mada neuspešno. U tretmanu savladavanja ispitne anksioznosti ne uči se samo unutrašnji govor, već i strategija suočavanja sa ispitnom situacijom, što se pokazalo i korisnije. Kognitivni tretmani ispitne anksioznosti usmereni su prvenstveno na smanjenje percepcije ispitne situacije kao preteće, te ublažavanja zabrinutosti zbog reakcija drugih na njihov neuspeh. U tretmanu, takođe, treba posvetiti pažnju preispitivanju iracionalnih verovanja koja doprinose negativnoj samoproceni i negativnim očekivanjima. Pored toga terapijska intervencija uključuje i upute o korištenju veština i tehnika koje mogu pomoći u ispitnoj situaciji, kao što su tehnike mišićne relaksacije vođene imaginacijom i treningom uz pomoć vlastitih instrukcija. Za učenike koji imaju loše navike učenja i neadekvatne veštine odgovaranja potrebno je raditi na poboljšanju ovih veština i navika. Većina istraživanja potvrđuje da kognitivno usmereni tretmani  daju bolje rezultate od emocionalno usmerenih. Ipak, najefikasniji tretman bi trebao, pored kognitivnih intervencija, uključiti i emocionalnu komponentu i pružati mogućnost za učenje i uvežbavanje novih veština i tehnika učenja i suočavanja s ispitnom situacijom.

Panika i stres smanjuju efikasnost mozga čak za polovinu, tvrde neki psiholozi. Kanali kojima teku informacije deformišu se , ravnoteža između neurotransmitera i sinapsi se remeti. Čak i znanje koje se dobije pod stresom dobija izvesnu emocionalnu negativnu “etiketu”. Kada hronični stres opterećuje mozak, propadaju nervne ćelije. Dugoročno, gase se sinaptički kontakti, tako da hroničan stres trajno oštećuje mozak – tvrde neki naučnici.

AUTOR TEKSTA: Tatjana Petrov

© Tatjana Petrov Sav sadržaj ovog bloga, Nadarena deca (www.nadarenadeca.com), svi tekstovi, uključujući i prevode i slike obeležene imenom bloga su moje (Tatjana Petrov) vlasništvo. Zabranjeno je reprodukovanje, distribucija i objavljivanje u bilo kom obliku. U suprotnom smatraću da su prekršena moja autorska prava.