Tag Archives: psiholosko tumacenje dečjih crteža

Procenjivanje dečijih crteža

(predškolski i mlađi školski uzrast)

Delikatnost procene dečijih likovnih radova ogleda se u uvažavanju rešenja svakog deteta. Ukoliko se dete suoči sa krutim kriterijumima odraslog pri proceni crteža to nikako neće biti podsticajno za njega. Prilikom crtanja u grupi, najbolje je razgovarati sa decom o crtežima, dozvoliti im da nešto kažu, diskutovati o problemima s kojima se sreću tokom rada, predlagati moguće puteve rešenja…Odrasli ne bi smeli nametati svoj estetski ideal niti razvijati atmosferu neprikosnovenosti sopstvenog suda. Treba znati da se i u likovnoj umetnosti često sreću različita mišljenja o istim delima. Preporučljivo je razvijati takvu atmosferu i u radionicama i vrtićima. Samo na taj način dete može dobiti nove impulse za kreativni rad i upornost da istraje.

Dečiji likovni rad je donekle teže proceniti od drugih sadržaja u kojima se ono jezički ili motorički izražava, jer sadrži mnoge komponente koje se mogu analizirati. Uobičajeno je da se analiza dečijih radova vrši sa sledećih aspekata:

♥ psihološkog

♥ socijalnog

♥ estetskog

♥ pedagoškog

 Procena se može vršiti:

♥ pre vaspitnog rada (delimično u toku) i

♥ nakon vaspitnog rada (takođe delimično i u toku).

Psihološki aspekt analize dečijeg crteža

Kada se govori o psihološkom aspektu dečijeg likovnog izraza, misli se na razvojni stupanj deteta – kako ume da zapaža, kakvu predstavu ima u glavi i kako ume i tehnički zna da izvede određene objekte na osnovu kojih se obično prosuđuje njegov razvojni nivo. Pored ovoga, u ovaj aspekt analize spadaju i sposobnosti koje su izrazito psihološki mehanizmi, kao što su: temperament, mašta i karakter ličnosti.

U okviru psihološkog aspekta analize procenjujuj se: optičke, intelektualne i motorne sposobnosti deteta.

♥ Optičko-intelektualna analiza utvrđuje da li dete crta ljudsku figuru, pojedine objekte i odnose među njima sa onim stepenom istinitosti (realnosti) koja odgovara uzrastu. Šaranje pravim linijama odgovara uzrastu od druge do treće godine. Postepeno ono prelazi u kružne šare i oblike. Prvi, najjednostavniji prikazi figure nastaju između treće i četvrte, ponekad i do pete godine. Zatim se ljudska figura prikazuje sve bolje, sa više pojedinosti, što pada između četiri i po i pet i po godina života. Nakon toga dolazi do početka prikazivanja pokreta. Uz ovo razvija se i prikaz pojedinih objekata, njihov prostorni raspored…

♥ Tehničko-izražajna analiza. Uporedo sa razvojem opažanja, bogaćenjem predstava i razvojem svesti dece, razvija se i motorika, pa se dečiji likovni radovi mogu procenjivati i sa stanovišta tehničko-izražajnog napretka. Ovaj razvoj je obično usko povezan sa optičko-individualnim razvojem i prati ga. Prvobitni nespretni i neodređeni pokreti, koji ustvari predstavljaju samo šaranje, sve se više usavršavaju, postaju precizniji i dete može sve više da definiše u tehničkom pogledu ono što ima u svojoj svesti. Ovladavanje tehnikom likovnog izražavanja, takođe je jedan od pokazatelja razvojnog puta koji je posledica sve bolje koordinacije oko-ruka, što rezultira sve preciznijim potezima.

♥ Individualno-psihološki aspekt utvrđuje se na osnovu samog načina izražavanja. Osobenosti deteta ogledaju se u načinu povlačenja pojedinih linija, pa mogu biti tvrde ili meke, otvorene ili zatvorene i slično, ali i u izboru motiva i tema. Tako se smatra da prikaz sunca, dima u dimnjaku, puteva koji vode u kuću, kao i razigrani oblici na stablima i slično, ukazuju na otvoreno, pristupačno, slobodno i komunikativno dete, a zatvoreni oblici , kao što su: ograde oko kuće bez ulaza, kuće bez vrata i prozora, taman i gust kolorit, ukazuju na zatvoreno, odbojno i nekomunikativno dete. Ali ova procena ne sme biti isključiva, jer treba poznavati i samo dete, te ga procenjivati i drugim kriterijumima i metodama. Tako oblici u vidu kruga ili kvadrata ne moraju uvek da znače zatvorenost deteta, već i određen racionalan, konstruktivan i sintetički način prikazivanja objekata. Na sličan način raščlanjeni oblici mogu ukazivati i na sposobnost deteta za analizu.

Zbog svega navedenog, psihološka analiza crteža ne može biti jedini i apsolutni izvor za donošenje zaključaka o psihološkom razvojnom nivou deteta. Zato postoje i druge metode koje obezbeđuju sigurnije procene.

Sociološki aspekt

Dečiji likovni izraz projektuje dečiji svet koji, osim individualnih psiholoških karakteristika odslikava i odnose dece prema drugim ljudima i svetu. U ovom kontekstu postoje znaci koje dete nesvesno registruje u svom izrazu, a u kom je reflektovano ono što ga tišti, opterećuje ili raduje. Socijalni aspekt otkriva komponente koje ukazuju na potrebu deteta da sa svetom komunicira, želju da iskaže svoje misli i ideje, služeći se jednostavnim komunikacionim znacima. Analiza ovog aspekta otežana je, međutim, ličnom interpretacijom istih likovnih pojava. Teškoća leži i u tome da dete likovnim izrazom može direktno da ukaže na probleme s kojima se suočava u socijalnim odnosima, ali može, naprotiv, da iskaže upravo suprotno, prikazujući ono što mu nedostaje, pokušavajući da kompenzuje nedostatak. Zato je neophodno, pre donošenja suda o dečjem likovnom radu sa socijalnog aspekta, obezbediti siguran prilaz procenjivanju.

Preko dečijih crteža može se pratiti razvoj asocijalnih kategorija. Pri tome se obično koriste dobro izabrane teme kao što su: moja porodica, autoportret, ja i moja grupa u vrtiću, tri osobe na ulici – uz pretpostavku da će to podstaći dete da se spontano iskaže i time pruži mogućnost onome koji procenjuje dečije socijalne aspekte da ih objektivno oceni.

Drugi aspekt ove procene svodi se na utvrđivanje potreba, želja i mogućnosti deteta da komunicira sa sredinom i to pretežno jednostavnim vizuelnim znacima. Ova analiza se vrši na vrlo jednostavan način i to tako što se deci daju određeni pojmovi koji nemaju izrazito likovno-oblikovni podsticaj, kao što su: zvuk sirene, bubnja i slično, vetar, pojmovi kao što su ljubav, pravda, tuga i slično. Stepen mogućnosti vizuelnog komuniciranja procenjuje se stepenom znakova koji se lako mogu dekodirati (tumačiti).

Estetski aspekt analize

Dečiji likovni izraz je u funkciji estetskog vaspitanja, pa se mora procenjivati i sa tog stanovišta. Ova procena sastoji se od četiri sloja:

a) stepen kreativnosti b) oblikovni izraz c) doslednost u metodološkom smislu i d) individualna specifičnosti izraza.

Stepen kreativnosti utvrđuje se procenom angažovanja likovnih sposobnosti i kreativnih faktora – originalnost, fleksibilnost, osetljivost za probleme, redefinicija, fluentnost i elaboracija. Jednostavno rečeno – dečji izraz treba da je uverljiv, snažan, sugestivan, originalan, samosvojstven, neponovljiv, lep (pri čemu reč “lep” ne treba shvatiti u smislu lepog motiva ili lepo izvedenog urednog i thnički doteranog crteža, nego upravo u duhovnom smislu, kao nešto izuzetno uverljivo).

Oblikovni aspekt estetske analize podrazumeva upotrebu pojedinih likovnih elemenata i njihovih odnosa, odnosno kompozicije. Dakle, procenjuje se sklad i harmonija ovih elemenata u skladu sa izrazom i porukom. Likovni elementi su: linija, oblik, boja, svetlost (valer), tekstura, veličina, pravac, a njihovi odnosi mogu biti veoma različiti. Mali broj likovnih elemenata kojim vladaju mala deca nije prepreka da se u oblikovnom pogledu ostvari sklad i harmonija.

Doslednost u  metodološkom smislu znači da se jedan likovni izraz ne može proceniti kao uspešan ukoliko je rađen pod uticajem različitih koncepata oblikovanja. Pod metodologijom oblikovanja podrazumeva se izbor jednog od metoda koji može biti: optički – dakle realistički, emocionalni – dakle ekspresivni, maštovit – dakle nadrealan, intelektualni – dakle konstruktivni, apstraktni ili simbolički, socijalni – dakle društveno angažovan itd. Ako se na jednom likovnom izrazu izmeša više koncepcija onda ta mešavina ne ostvaruje prijatan koherentan utisak. Međutim mala deca obično i nisu u stanju da variraju svoj izraz, pa rade spontano samo jednom, njima najbližom metodologijom oblikovanja. Do mešanja oblikovnih metoda može doći usled loših uticaja odraslih/vaspitača.

Individualne specifičnosti takođe su značajne za estetsku vrednost izraza. U istoriji umetnosti prepoznaje se svaki veliki umetnik i po svojim tipološkim karakteristikama koje daju svakom njegovom delu dodatni kvalitet. Svaki dečiji izraz treba da bude što iskreniji, da odgovara potrebama i težnjama svakog deteta, a ne da ono reprodukuje neki izraz koji mu odrasli nameću ili sugerišu. Prema tome, sve ono što nije svojstveno detetu, što je preuzeto, posebno mehanički, u vidu uzora i načina izražavanja, ne može biti ocenjeno kao kvalitet.

Pedagoški aspekt analize

Poslednji aspekt analize odnosi se na pedagoško podsticanje koje se odražava na dečjem likovnom radu. Ako su ti podsticaji pozitivni, ako oni doprinose razvoju deteta i njegovih sposobnosti, odnosu prema sredini i ljudima, a naročito podstiču kreativnost i originalnost, lični izraz i skladnu upotrebu izražajnih sredstava, onda se to vidi i na dečijem likovnom radu, pa se pedagoški uticaji procenjuju kao dobri, uzorni i kvalitetni. Ako se, naprotiv, na dečijem likovnom radu vidi zaostajanje deteta za razvojem vršnjaka, onda se između ostalog može proceniti da su pedagoški uticaji nedovoljni, neorganizovani, nesistematični i slabi. Isto tako, ako se na dečjem radu vidi da ono želi da precrtava, kopira, imitira, onda se takođe može reći da je pedagoški uticaj pogrešan, jer nije usmeren ka stvaralaštvu i samostalnim rešenjima, već se oslanja na uzorke zapostavljajući stvaralački rad. Ako se u dečjem radu vidi neukus, kič, izraz koji teži da istakne jeftinu dopadljivost, da ulepšava – ni tada izraz nije stvaralački, već skrenut sa tog puta ka imitaciji nekog ideala koji nije ni dečiji ni estetski. Pedagoški uticaj može biti pogrešan i u obradi istih tema, istog materijala i slično, što dovodi do rutine, šablona i drugih negativnih karakteristika, koje umrtvljuju stvaralaštvo. Prema tome, dečiji likovni rad otkriva i pozitivne i negativne vaspitne uticaje.

[ad name=”Google Adsense-1″]

Nijedan crtež nije dovoljno oceniti samo sa jednog aspekta. On je kompleksan izraz i treba ga procenjivati sa svih stanovišta da bi se dobila potpuna slika  o razvojnom stadijumu i likovnim sposobnostima svakog deteta. Dobar je dakle onaj crtež koji zadovoljava sve ovde navedene aspekte.

(Korišten izvor: “Metodika likovnog vaspitanja predškolske dece” – dr. Bogomil Karlavaris, Jovanka Kelbli, Miroslava Stanojević – Kastori, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd 1986.)