Tag Archives: marshmallow eksperiment

Tajna samokontrole – marshmallow eksperiment

U čemu je tajna dobrog uspeha u školi? Urođena inteligencija? Dugotrajna pažnja? Upornost?

Studije pokazuju  da najveći doprinos uspehu može dati nešto tako jednostavno kao što je posedovanje dobre samokontrole.

Mnogima je poznat legendarni “marshmallow” eksperiment (eksperiment s poslasticom od belog sleza).

U kasnim 1960-im  i ranim 1970-im Walter Mischel sa Stanford Univerziteta izvodio je upravo ovakav eksperiment sa više od 500 dece iz vrtića. Postavio bi poslasticu pred četvorogodišnjake i rekao im da mogu da je pojedu odmah ili da sačekaju 15 minuta pa će dobiti još jednu. Manje od jedne trećine je bilo sposobno da sačeka dve poslastice. U uzrastu od 4 godine oni nisu razvili sposobnost da odlože zadovoljenje ovakvih  izazovnih zahteva. Eksperiment sa slatkišem dao je fascinantne uvide u unutrašnje funkcionisanje motivacije i zadovoljstva i tome kako ovo dvoje doprinose budućem uspehu u školi i životu.

Naučnici su nastavili istraživanje sa podgrupom od 60 učesnika  koji se nalaze sada u svojim 40-im  godinama  čiji je nivo samokontrole ostao stabilan od detinjstva pa do odraslog doba. Studija je pokazala da deca koja su prilikom eksperimenta bila u stanju da se odupru slatkišu, bila više u stanju da se odupru psihoaktivnim supstancama, da održe telesnu težinu, ali što je veoma važno – u poređenju sa decom koja su pojela slatkiš ne čekajući ni minut, oni su uspešnije odlagali zadovoljstvo i imala bolji uspeh u školi.

Obzirom da je dokazana veza između samokontrole i životnog uspeha postavlja se pitanje: da li je moguće razviti tehnike koje pomažu da se poboljša  samokontrola, te možemo li ojačati sposobnost racionalne strane da pobedi impulsivnu? S tim ciljem provedena su nova istraživanja. Da bi mogli da izvlače bilo kakve zaključke, istraživači su, pre svega, morali da provere:  da li deca,  koja nisu mogla sačekati da dobiju nagradu, pokazuju nemogućnost samokontrole i u odraslom dobu i da li je njihova samodisciplina neuspela samo u određenim, emocionalno nabijenim slučajevima, te da li postoji razlika u moždanoj aktivnosti između onih koji su pokazivali veći i onih koji su pokazivali manji stepen samokontrole.

Skenirali su mozak ispitanika dok su vršeni eksperimenti. Kako se ispostavilo samokontrola je rezultat procesa u dva dela mozga. Naše racionalne misli, kao što su:“ Ako sačekam dobiću drugi slatkiš“- zauzimaju mesto u predfrontalnom korteksu, povezanim sa kontrolom ponašanja i taj deo je bio više aktivan tokom eksprimenta kod osoba koje su pokazivale dobru samokontrolu (naročito kod zadataka koji su bili emocionalno nabijeni). Više hitne odluke kao što su: „Poslastica izgleda meka, slatka i ukusna i ja je zaista želim… Odmah sada!“ – su locirane u dubljem, više primitivnom delu mozga, povezanim sa zadovoljstvom i  željom i tu je zabeležena veća aktivnost kod pojedinaca koji su imali problema sa samokontrolom. Istraživanja su pokazala da racionalne misli često bivaju izbačene iz koloseka od strane primitivnih sistema u mozgu što nije iznenađenje imajući u vidu značaj ovih sistema za preživljvanje tokom eona.

Može se reći da oni sa visokom samokontrolom imaju bolje mentalne kočnice, a oni sa niskom imaju bolje motore. Niska samokontrola nije sklona da aktivira prefrontalni korteks koji aktivira kognitivne sisteme koji kontrolišu funkcije kao što su: planiranje, rešavanje problema, radne memorije i rasuđivanje.

Ali utvrđeno je da se razlike u funkcionisanju mozga pojavljuju samo onda kada su osobe tokom eksperimenta bile izložene„vrućim“ emotivnim signalima, ali ne i onda kada eksperimenti takve signale nisu uopšte sadržali. To pokazuje da se niska samokontrola ne može smatrati generalnom karakteristikom nekog pojedinca, nego se pojavljuje samo prilikom izlaganja određenim emocionalnim iskušenjima.

Samokontrola, takođe, nije povezana sa inteligencijom i ovi pojedinci mogu imati kvalitete veoma važne za društvo. Ljudi koji slede svoje emotivne impulse mogu da postanu veliki pronalazači, umetnici ili preduzetnici (klasičan primer je Steve Jobs). Isto tako, odlaganje zadovoljstva, u nesigurnim vremenima, može biti pogrešan izbor.

Nema pokazatelja da se niska samokontrola ne može promeniti. Istraživanje je pokazalo da samokontrola nije tako snažno povezana sa detinjim samosavlađivanjem koliko se verovalo i da su neki uspevali da nauče bolje da se kontrolišu kasnije, tokom sazrevanja. U svakom slučaju treba tražiti odgovore i rešenja kod onih koji su uspešniji u kontrolisanju svojih impulsa i emocija, poput besa, tuge,sreće i zadovoljstva. Treba pomagati mladima da nauče da prave razliku između “vrućih” i “hladnih” signala, te da se nauče fokusirati na “hladne”smanjenjem svoje emotivne temperature u takvim prilikama . Otkriveno je da zamišljanje određenih slika ili oblika ima efekat “hlađenja”(kao na primer – da je slatkiš oblačić ili samo slika slatkiša, a ne stvarno jestiva poslastica). Možda bi se baš ovakve tehnike mogle primeniti u pokušaju da se ohlade “vrući” signali  i da pomogne onima koji u tome imaju najveći problem.

Ova istraživanja nisu završena tako da još uvek nemamo neke preporučene tehnike, ali ako primetite da su vaši đaci ili deca s vremena na vreme impulsivni ispričajte im o “marshmallow” eksperimentu, neka malo razmisle – i to možda može da pomogne.

Pogledajte kroz kakve muke prolaze ova slatka dečica! Nama je to možda smešno….

© Tatjana Petrov
Sav sadržaj ovog bloga, Nadarena deca (www.nadarenadeca.com), svi tekstovi, uključujući i prevode i slike obeležene imenom bloga ili mojim imenom su moje (Tatjana Petrov) vlasništvo. Zabranjeno je objavljivanje na drugim sajtovima/blogovima ili štampanje u komercijalne svrhe. U suprotnom smatraću da su prekršena moja autorska prava.