Tag Archives: kreativna inspiracija

Inspiracija i njeni hirovi

Elizabet Gilberth: „Vaš hiroviti kreativni genije“

Ja sam pisac, pisanje knjiga je moja profesija. Ali i mnogo više od toga – ono je moja velika ljubav i celoživotna fascinacija. I ne očekujem da će se to ikada promeniti. Međutim, nešto izuzetno desilo se nedavno u mom životu i u mojoj karijeri, nešto što me navelo da preispitam svoj odnos prema vlastitom pisanju. Nedavno sam napisala knjigu-bestseler koja je, za razliku od mojih prethodnih knjiga, doživela ogroman uspeh i to na međunarodnom planu. Rezultat toga je da su ljudi počeli da mi prilaze i zabrinuto pitaju: “Zar se ne bojiš da nećeš više moći da ponoviš takav uspeh? Ne zvuči ohrabrujuće, zar ne? I najverovatnije je da će bilo šta što napišem u vremenu koje dolazi svet procenjivati kao delo koje je usledilo posle zastrašujućeg uspeha moje poslednje knjige. Reći ću otvoreno ono što mislim – vrlo je verovatno da je moj najveći uspeh iza mene. Zastrašujuća pomisao. To je pomisao koja vas može navesti da počnete da pijete džin u 9 sati ujutru. Ali ja ne želim takvu sudbinu! Želim da nastavim da radim posao koji volim. Postavlja se pitanje – kako?

Nakon mnogo promišljanja, zaključila sam da moram da napravim nekakav zaštitni psihološki okvir kako bih opušteno nastavila sa pisanjem. Moram na neki način da napravim bezbedno odstojanje između sebe kao pisca i moje prirodne strepnje o tome kakva će biti reakcija okoline na to pisanje. Dok sam u proteklih godinu dana tražila način da to uradim gledala sam kroz vreme i pokušavala da pronađem neka druga društva i vidim da li su oni možda, za razliku od nas, imali bolje i pametnije ideje o tome kako pomoći kreativnim ljudima da upravljaju bitnim emocionalnim rizicima kreativnosti.

To istraživanje odvelo me do stare Grčke i Rima. U staroj Grčkoj i starom Rimu, ljudi nisu verovali da kreativnost dolazi od ljudskih bića. Verovali su da je kreativnost božansko prisustvo, koje dolazi ljudima iz nekog nepoznatog izvora. Grci su ova božanska prisustva kreativnosti zvali „demoni“. Sokrat je verovao da ima demona koji mu je govorio mudrosti izdaleka. Rimljani su imali istu ideju, ali oni su taj bestelesni kreativni duh zvali „genije“. Verovali su da je genije neko magično božansko biće za koje se verovlo da živi u zidovima umetnikovog ateljea, kao kućni vilenjak koji izlazi i nekako nevidljivo pomaže umetniku u njegovom radu i oblikuje ishod tog rada. To je upravo ta distanca o kojoj pričam, taj psihološki okvir koji vas štiti od rezultata vašeg rada. I svi su mislili da to tako funkcioniše. Tako je davni umetnik bio zaštićen od mnogih negativnosti, na primer od previše narcizma. Ako je vaš rad bio izuzetan niste mogli da preuzmete sve zasluge, svi su znali da imate tog bestelesnog genija koji vam pomaže. Ali, isto tako, ako je vaš rad neuspešan, nije sve vaša krivica. Dugo su ljudi na zapadu o kreativnosti razmišljali na ovaj način.

A onda je došla renesansa i sve se promenilo. Pojavila se ta velika ideja – ideja da je ljudsko biće u centar Univerzuma, iznad svih bogova i misterija. I nije više bilo mesta za mistična stvorenja koja primaju naređenja od uzvišenih sila. To je početak racionalnog humanizma i ljudi počinju da veruju da kreativnost u potpunosti dolazi iz same individue. Po prvi put u istoriji mogli ste čuti ljude kako govore da je ovaj ili onaj umetnik genije umesto da ima genija. I moram vam reći da mislim da je to bila velika greška. Znate, ja mislim da je dozvoljavanje nekom, jednoj običnoj osobi, da veruje da je nosilac, izvor i suština svega božanskog, kreativnog, nepoznatog, večne misterije, samo stavljanje previše odgovornosti na osetljivu ljudsku psihu. To potpuno krivi i menja ego i stvara sva ta nezamisliva očekivanja. Mislim da taj pritisak ubija umetnike poslednjih 500 godina. Postavlja se pitanje – da li možemo ovo drugačije da sagledavamo?

Nedavno sam susrela i upoznala izvanrednu američku pesnikinju Rut Stoun, koja je sada u svojim devedesetim. Ona mi je ispričala kako bi, dok je odrastala u ruralnoj Virdžiniji i radila u poljima, osetila i čula da joj pesma dolazi preko pejzaža. Bilo je to kao gromoglasan nalet vazduha koji bi se obrušio na nju preko polja, a zemlja kao da joj se tresla pod nogama. Znala je da u tom trenutku mora da uradi samo jedno – da „trči kao gonjena“. I trčala bi do kuće iz sve snage. Morala je da stigne do papira i olovke dovoljno brzo da bi, kad protutnji kroz nju, mogla da je uhvati i zarobi na papiru. Nekada ne bi bila dovoljno brza, pa bi trčala i trčala i ne bi stigla do kuće, a pesma bi prošla kroz nju i ona bi je propustila. Pesma bi onda nastavila da ide preko pejzaža tragajući, kako je rekla, za „drugim pesnikom“. Kada sam čula ovo pomislila sam – to je jezivo, upravo takav je moj kreativni proces.

Pa kako da se odnosimo prema tome, a da ne izgubimo razum?

Nedavno sam intervjusila muzičara Toma Waitsa i on mi je ispričao kako je uspeo to da prevaziđe. Tom je većinu svog života bio oličenje izmučenog, savremenog, modernog umetnika koji pokušava da kontroliše i upravlja i dominira nad kreativnim impulsima kojima je nemoguće vladati. Jednoga dana, kada je već ostario i postao mirniji, dok se vozio čuo je odjednomdelić melodije kako mu dolazi u glavu, onako kako inspiracija često i dolazi – nedokučivo i mučno. Silno je želeo da je zapiše, ali nije imao pri ruci ni parče papira ni olovku. Osetio je kako se sva ona neprijatnost pojavljuje. I umesto da paniči samo je stao. Zaustavio je ceo taj mentalni proces i učinio nešto potpuno novo – pogledao u nebo i rekao: „Izvini, zar ne vidiš da vozim? Ako zaista želiš vrati se u nekom zgodnijem trenutku, u protivnom idi gnjavi nekog drugog danas.“ Ceo njegov proces rada se posle toga promenio. Oslobodio se te teške neprijatnosti koja ga je okruživala kada je izbacio genija iz sebe.

Kada sam čula tu priču počeo je da se menja i način na koji ja radim. Dok sam radila na svojoj poslednjoj knjizi, upala sam u jednu od onih pukotina očaja u koju svi upadnemo kada radimo na nečemu, a to baš ne ide. Počela sam da verujem da će to biti najgora knjiga koja je ikad napisana i pomišljala sam da bi trebalo da batalim projekat. Ali onda sam se setila Tomove priče i pokušala isto – digla sam lice sa rukopisa, pogledala prema praznom uglu sobe i rekla: „Slušaj, oboje znamo da ova knjiga nije izuzetna, ali to nije u potpunosti moja krivica, zar ne? Očigledno je da ulažem sve što imam. Nemam više od toga. Ali ako želiš da bude bolje moraš da se pojaviš i uradiš svoj deo posla. Ja ću nastaviti da pišem, u svakom slučaju i, molim, volela bih da se zabeleži da sam se danas pojavila da uradim svoj deo posla.

Vekovima ranije, u pustinjama severne Afrike ljudi su se okupljali pod mesečinom zbog svetih plesova i muzike koji bi trajali satima i satima do zore. I uvek su bili veličanstveni, jer su bili profesionalci. Ali, s vremena na vreme, veoma retko, nešto bi se desilo i jedan od tih plesača bi postao uzvišen. Kao da bi vreme stalo, a plesač bi prošao kroz neki prolaz i nije radio ništa drugačije nego inače, samo bi se na neobjašnjiv nači iznenada sve uskladilo. I odjednom bi izgledalo kao da više nije samo čovek, bio bi osvetljen i zapaljen vatrom božanskog. Kada bi se ovo dogodilo, posmatrači bi to osetili, sastavili bi ruke i počeli da uzvikuju: „Alah, Alah, Alah…“. Kada su Mavari izvršili invaziju na južnu Španiju doneli su sa sobom ovaj običaj, a povod i rečnik su se tokom vekova promenili, pa je ples zamenila korida, a “Alah” je postalo „Ole“, kao izraz nečeg izuzetnog, nadljudskog što se dešava.

Ali varljivi deo nastupa plesača događa se sledećeg jutra. On se budi i otkriva da više nije iskra Boga. Samo je smrtnik, sa umorom i bolovima u kolenima, koji stari i možda se više nikada neće uzdići na tu visinu da ljudi izgovaraju Božje ime dok on pleše. To je teško. To je jedno od najbolnijih pomirenje koje treba napraviti u kreativnom životu. Ali možda to i ne bi bilo tako velika agonija da nikada niste ni poverovali da najizuzetnije strane vašeg bića potiču iz vas, nego da vam ih je samo pozajmio neki nezamislivi izvor za neki odabran deo vašeg života i da će ga dati nekom drugom kad vi završite. Ako o tome počnemo da razmišljamo na ovaj način, sve se menja.

Ovako sam ja počela da razmišljam i tako razmišljam intenzivno dok radim na knjizi koja će uskoro biti objavljena kao zastrašujuće i opasno očekivani nastavak mog neobičnog uspeha. A ono što moram da govorim sebi, kada se stvarno uzbudim zbog toga je – ne boj se, samo radi svoj posao. Ako je tvoj posao da plešeš, onda pleši. A ako božanstveni, apsurdni genije, koji je dodeljen tvom slučaju, odluči da kroz tvoj rad prikaže neko čudo, samo na trenutak onda „Ole“. Ako ne, svakako pleši. Tebi ipak „Ole“. „Ole“ jer imaš običnu ljudsku ljubav i tvrdoglavost da nastaviš da radiš i pored svega.

[ad name=”Google Adsense-1″]