Tag Archives: definicija muzikalnosti

Tajni kod muzikalnosti

Koncept muzikalnosti  još uvek je nedovoljno dobro shvaćen. Muzička sposobnost, popularno smatrano, je urođena – neko je ili rođen ili nije rođen s muzičkim talentom. Ali ovakvi stavovi u svim oblastima danas se preispituju. Neurolozi sarađuju s genetičarima da shvate vezu između gena i razvoja mozga, kognicije i ponašanja. Identifikovanje genetske komponente, koja leži u osnovi muzičkih sposobnosti, s praktične strane, može pomoći da predvidi ko će se uspešno baviti muzikom ili, još interesantnije, koji će tipovi instrukcija i nastave biti najuspešniji kod pojedinca u odnosu na njegov genetsko-kognitivni profil.

U svim domenima, pa tako i pri ispitivanju muzikalnosti, neophodno je prvo izdvojiti skup svih osobina koje čine muzikalnost da bi se tražili geni odgovorni za njihovo ispoljavanje. Nažalost, kod muzikalnosti još uvek nisu precizno prepoznati i definisani svi faktori koji je sačinjavaju, što predestavlja značajnu prepreku napretku u daljem istraživanju. Poteškoće se nalaze u heterogenosti muzikalnosti – širokom izboru načina na koji se ona predstavlja. Neophodno je preispitati sve faktore koji bi mogli biti povezani sa muzikalnošću, koji učestvuju u njenom definisanju, merenju i razvoju, da bi se ostvario napredak u razumevanju ovog kompleksnog fenomena, te da bi se mogla vršiti dalja istraživanja.

Anatomija muzikalnosti

Zahvaljujući modernim istraživanjima znamo da muzika stimuliše regione širom mozga, a ne samo jedan „muzički centar“. Mozak obrađuje komponentu po komponentu, uz pomoć specifičnih neuronskih krugova. On barata visinom tonova, jačinom, trajanjem i bojom. Viši moždani centri povezuju ove informacije stvarajući u predstavi – melodiju, ritam, tempo,  metar, i konačno fraze i cele kompozicije.

Visina tona, zvuci i boje različitih instrumenata, tempo i ritam, jačina zvuka…. obrađuju se u različitim delovima mozga. Za više kognitivne funkcije, kao što su slušanje muzike, muzička pažnja, muzička memorija, praćenje tonske linije, harmonije i ritmičkih obrazaca,  kao i praćenje harmonske strukture i strukture oblika, u mozgu se izgrađuju određene neuronske mreže za preradu. Primećeno je i da tokom muzičke obuke dolazi do promene zapremine i strukture određenih delova mozga.

Svaka od gore navedenih komponenti izgleda da je uključena u profil muzičkih sposobnosti. Činjenica je da su različitosti uslovljene neuroanatomskom građom svakog pojedinca, i sve sugeriše da umesto jednog „muzičkog gena“ najverovatnije postoje različiti geni koji podržavaju različite komponente  muzikalnosti. Neki geni su odgovorni za procese u mozgu koji obrađuju visinu tona, drugi za one koji kontrolišu memorijske funkcije, treći za ritmičke sekvence ili za strukturu….U jednoj komponenti  osoba može da dostigne kvalitet svetske klase stručnosti  bez nužnog postizanja ovakvog nivoa stručnosti u nekim drugim komponentama.

Definisanje muzikalnosti

Muzikalnost je i produktivna i prijemčiva sposobnost. Odgovarajuća teorija muzikalnosti mora da računa na sve različitosti njenog ispoljavanja – ceo opseg različitih karakteristika računajući i one koje se nalaze na donjem kraju spektra.

Na primer: neki svirači izdvajaju se kao solisti, a drugi kao svirači u ansamblu; neki vešto čitaju note drugi odlično sviraju po sluhu; neki opažaju samostalne linije , a drugi prate istovremeno više linija bez poteškoća; jedni improvizuju, drugi ne; neki imaju izrazito dobar ritam; različiti muzičari pokazuju različite sklonosti u pogledu žanra muzike – džez, klasika, rok, etno, filmska…muzika. Veoma je važno pomenuti nedostatak korelacije između ovih sposobnosti – izvođači najčešće ne komponuju, a kompozitori se najčešće ne bave koncertnim sviranjem. Ali primarna svrha muzike je prenošenje emocija tako da to, svakako, mora biti uzeto u obzir pri razmatranju muzikalnosti. Neki muzičari su izuzetno vešti u emocionalnoj komunikaciji kroz muziku. Još jedna važna komponenta je originalnost i inovativnost – nisu svi muzičari sposobni za dovođenje kreativnosti u muziku – doživljaj i stvaranje muzike na nov, neuobičajen način….(Da ne bih suviše opteretila tekst navela sam samo neke, ni blizu njihovom konačnom spisku.)

Potpunu i preciznu definiciju muzikalnosti nemamo i možda je nikada nećemo imati, a do tada možemo da se rukovodimo izrekom: “Ne znam kako izgleda, ali kad je vidim prepoznajem je.”

[ad name=”Google Adsense-1″]

Nemuzički  faktori

Ali i niz opštih kognitivnih faktora neophodan je za uspešno bavljenje muzikom kao što su – spontanost,  sposobnost za napornu vežbu, ozbiljnost i savesnost, upućenost na ciljeve i, svakako, opšta inteligencija (većina ovih faktora potrebna je da se postigne majstorstvo ili stručnost u bilo kojoj oblasti) . Ovom spisku, svakako, treba dodati i motoričku spretnost neophodnu za sviranje muzičkih instrumenata. Ove osobine mogle bi biti genetski uslovljene, ali ipak da bi se ispoljile neophodno je da se nađu u okruženju koje ih pokreće, kao što je izloženost muzici, pristup muzičkim instrumentima, časovi muzike ili neke druge kombinacije sredinskih uslova.

Deo teškoća u muzikalnosti nalazi se u razlikovanju onog što je „od prirode dato“ i onog što je  „odnegovano“. Dete odraslo u muzičkoj porodici, bez obzira na njegove genetske predispozicije, gotovo je sigurno sposobno da primi više muzičkih unosa i pruži povratnu informaciju, nego dete koje raste u nemuzičkoj porodici.

Iako deca počinju sa uočljivo različitim muzičkim sposobnostima i interesovanjima, izveštaji muzičara kao i eksperimentalne studije, snažno ukazuju na stav da vežba u značajnom procentu odlučuje da li će neko postati profesionalni muzičar ili ne. A koji to faktori uzrokuju da neka deca vežbaju više od drugih? Neki su, bez sumnje, genetski kao što je urođena motivacija i samopouzdanje. Drugi su faktori životne sredine – oni uključuju nastavnika (koji svojim radom) ili člana porodice (koji svojim zalaganjem i podrškom) podstiče ili motiviše dete; ili neke druge vrste muzičke stimulacije kao što su: slušanje muzike, odlasci na koncerte….

Sve u svemu…

Za uspešno bavljenje muzikom potrebna je  interakcija različitih  kognitivnih, fizičkih, emocionalnih i psihosocijalnih svojstava, od kojih su neka otvoreno muzička, a druga  to nisu, ali doprinose muzikalnosti pružajući joj podršku na različite načine. Mogu postojati urođene individualne razlike u kapacitetu za kovanje neuronskih veza i izgradnju mentalnih šema koje mogu poslužiti za povećanje šanse da pojedinac postane uspešan muzičar.

Studije o genetici muzike obećavaju korist – i praktičnu i teorijsku. One bi mogle pomoći u muzičkom obrazovanju kroz identifikovanje onih učenika sa visokim potencijalom u oblasti muzičkog nastojanja, te u preciznijem merenju komponenti muzičkih sposobnosti i nemuzičkih koje joj pružaju podršku, ali isto tako mogle bi pomoći nastavnicima da izaberu najefikasnije nastavne metode zasnovane na sposobnostima učenika.

AUTOR TEKST: Petrov Tatjana

© Sav sadržaj ovog bloga, Nadarena deca (www.nadarenadeca.com), svi tekstovi, uključujući i prevode i slike obeležene imenom bloga su moje (Tatjana Petrov) vlasništvo. Zabranjeno je reprodukovanje, distribucija i objavljivanje u bilo kom obliku bez moje pismene dozvole. U suprotnom smatraću da su prekršena moja autorska prava.