Rad sa nadarenom decom u školi

[ad name=”Google Adsense-1″]

Rad sa nadarenom decom u školi

Svako dete, bez obzira da li nadareno,prosečno ili ispod proseka, zaslužuje šansu da vodi sretan i zadovoljavajući život. Nadarena deca imaju veliku glad za znanjem i važno je ovu njihovu potrebu prepoznati što ranije, kako bi im roditelji i nastavnici pružili obilje mogućnosti da razviju svoje talente. Dobra škola će pokušati da identifikuje veoma sposobne učenike i da ispuni njihova očekivanja i potrebe. Takva škola će imati utvrđenu razvijenu politiku o tome kako da usmeri svoje najsposobnije učenike. Uvažavanje dečje nadarenosti u školi otvara nove pristupe u istraživanjima. Rad sa nadarenom decom podrazumeva posebne programe i aktivnosti usklađene sa njihovim potrebama i potencijalima.Vodeću ulogu u tom procesu ima nastavnik. Njegov zadatak je da prepozna nadarenog učenika i pruži mu kompleksnije poticaje.

Delikatan problem u vezi s nadarenima je – kako ih prepoznati,  kako raditi sa njima u razredu, odnosno, kakav učitelj radi sa (nadarenim) učenicima. Logično je da nadaren učitelj može prepoznati i podsticati nadarenog učenika; obratno, nenadaren učitelj ne može prepoznati nadarenog učenika i ako ga prepozna kao posebnog, neretko ga opaža i definiše kao “smetnju”, “problem”, jer mu takav učenik remeti ustaljeni red. Osim toga, “šablonizovan učitelj” ne uspeva kreirati individualni-školsko-didaktički pristup koji bi zadovoljio i podsticao razvoj otkrivenih i latentnih potencijala.

Postoji jedna zgodna anegdota vezana za ovaj pristup.

Učenici trećega razreda gimnazije pisali su pismeni zadataku vidu eseja, a kojem je cilj bio utvrditi kvalitet izražavanja učenika, stil, gramatiku te korektnost  književnog jezika. Tema pismenog rada bila je “Šta je hrabrost?”  Jedan, inače veoma dobar učenik, mučio se gotovo ceo čas i sve što je napisao nervozno je pokidao i zgužvao, a to je značilo  “ne valja ništa”. Pritisnut vremenom, on odluči da će ipak zadovoljiti  formu, a osim toga činilo mu se hrabrim i kreativnim da napiše sledeće.: “Hrabrost je ne napisati ništa”. Predao je nastavnici svoju  vežbanku potajno se nadajući pozitivnoj oceni. Njegova tajna nada proizilazila je iz prethodnih prijatnih iskustava s tom nastavnicom, a njen izgled i način oblačenja učenici su proglasili “otkačenim”. Nakon dve nedelje, koliko je nastavnici trebalo da pročita i oceni radove učenika “hrabri” učenik je s nestrpljenjem čekao ocenu. Nastavnica je podelila vežbanke, a učeniku, koji je napisao samo jednu rečenicu, dala je odličan, uz komentar  “Budi uvek hrabar; hrabri su posebni  i to mi se sviđa”.

Ovaj događaj pokazuje da je nastavnica prepoznala posebnost ovoga učenika (pa čak i onda ako je ovo možda moglo biti protumačeno kao provokacija), pa je tu posebnost nagradila. Reakcija ove nastavnice je pohvalna jer je prihvatila “nestandardni” način rada. Osim ovakvih pozitivnih primera nastavnika koji su spremni da prihvate originalnost i kreativnost postoje i oni nastavnici koji “tupo” reaguju na reakcije (nadarenih) učenika stvarajući od posebnosti slučajeve s negativnim predznakom.

Da je ovakav rad učinjen kod nastavnika neosetljivog na posebnosti vrlo je verovatno da bi se dogodilo sledeće:

  • negativna ocena (iz pismenog), a ubuduće
  • stroži kriterijum ocenjivanja (uz snažnu dimenziju “osvete” koja proizlazi iz pozicije autoriteta)
  • stvaranje “slučaja” od ovoga učenika

Različiti su dakle stavovi o nadarenoj i kreativnoj deci, a te pojmove još uvek prate stereotipi kao što su: biti nadaren znači biti čudan, socijalno neadekvatan, loše adaptiran… Takve stavove neretko ne možemo izbeći ni u školama.

Rasprave o nadarenim učenicima, a posebno o njihovom obrazovanju u velikoj meri znače “klizav teren”, jer postoji mnoštvo određenja nadarenih, a upravo to mnoštvo “svega” vezanog uz nadarene dovoljan su dokaz da “sve nije baš u najboljem redu”. Uprkos različitim nastojanjima da se fenomen nadarenosti opsežno i temeljno ispita,bavljenje ovim problemom je gotovo neiscrpno.

Zašto mnoga nadarena deca ostaju neprepoznata?

Kod većine ljudi se pri pomenu reči nadareno dete pojavljuju asocijacije na dete koje uživa mnogobrojne povlastice, kome se poklanja velika pažnja, pišu novinski članci….To može biti tačno ukoliko se radi o malom muzičaru, potencijalnom šahovskom velemajstoru ili sportisti. Ali ovo su “egzotični“ primeri  koji čine samo neznatnu manjinu nadarene dece. Mnogo, mnogo više nadarene dece ostaje neprepoznato i neotkriveno. Oni su deca koja, uprkos njihovom kapacitetu za učenje i bezgraničnom kreativnom razmišljanju, često ne uspevaju da budu prepoznata i ne pruža im se izazov koji im je potreban.

Darovito dete može ostati skriveno zbog straha da se ne razlikuje od vršnjak, da ne bi postalo meta izolacije i podsmeha. Ono može da oseća da je drugačije od drugih, ali namerno ne sledi svoje aspiracije, nego reaguje u skladu sa očekivanjima vršnjačke grupe da bi bilo prihvaćeno.

Darovito dete može da postane nevidljivo prilagođavajući se zahtevima nastavnika, ne želeći da se,ispoljavajući svoj potencijal, nađe pod konstantnim pritiskom nastavnika, koji bi ga zbog drugačijeg ponašanja mogao smatrati remetilačkim faktorom ili pretnjom (na primer – ako zna gradivo već pre nego što je ispredavano, ako zna uvek na sve odgovor, ako primeti grešku nastavnika i ispravi ga….). Ovo, naravno, nije problem kod nastavnika koji je visoko svestan i pun razumevanja.

Kada njihove stvarne potrebe ostanu neprepoznate oni se utapaju u prosek i njihove sposobnosti bivaju dovedene u pitanje.

© Tatjana Petrov

Sav sadržaj ovog bloga, Nadarena deca (www.nadarenadeca.com), svi tekstovi, uključujući i prevode i slike (obeležene imenom bloga ili mojim imenom) su moje (Tatjana Petrov) vlasništvo. Zabranjeno je objavljivanje na drugim sajtovima/blogovima ili štampanje u komercijalne svrhe. U suprotnom smatraću da su prekršena moja autorska prava. 

Vaš komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.