Tag Archives: priče o djeci

Tajni život igračaka

On ima pet godina. I uzaludno je tražiti prave reči koje bi dočarale njegovu beskrajnu toplinu i ranjivost s jedne i beskompromisnu volju i snagu u nameri da uči i raste, s druge strane.

Uživam da ga posmatram dok se zadubljen nad vežbankom upinje da uđe u svet odraslih. Upravo ispunjava neku od onih svaštara sa zadacima za decu. Neko mu je to doneo na poklon. Ni ne sećam se tačno ko. I da li iz nemarnosti ili neiskustva, nije vodio računa o zahtevima zadataka – namenjeni su starijoj deci. Njega to ni najmanje ne brine, jer je neustrašiv i uvek spreman na velike izazove. Posebno voli sve što je za starije. Nestrpljiv je da odraste. Beskrajno je sretan i ponosan kada savlada nešto za što mu kažemo:

„Ne možeš to, još si mali!“. 

I ja neizmerno uživam da mu pomažem. On je tanana nit koja me vezuje za naivan, dečiji svet. Uz njega se uvek osećam mlađe. Ponekad ulovim sebe kako me hvata panika pri pomisli da će njegovim odrastanjem ta prekrasna nit zauvek biti izgubljena.

U obilju zadataka nailazimo na ovakav: 

„Odredi šta od prikazanog na crtežima spada u živu, a šta u neživu prirodu.“ 

Zna već ponešto o tome. Nesigurno, shvaćeno na svoj način pretpostavljam, ali ipak sa nepogrešivom sigurnošću svrstava prvih nekoliko zadatih crteža. Zatim nailazi na crtež igračaka – plišanih meda i zeka. Samouvereno ih svrstava u živu prirodu. 

„Čekaj, čekaj“, kažem, „pogrešio si. Igračke nisu žive!“

 Kako nesmotreno s moje strane. Nije mi palo na pamet da bi moje nepromišljene reči njemu mogle zvučati vrlo neprijatno. Gleda me zapanjeno:

„Ali kako… pa one su moji prijatelji?!“, protestuje zbunjeno. 

Ugrizoh se za usnu, brzopleto stavivši sebe u tesnac. Šta sad? Pomalo mi je čak i smešno, ali zadržavam smeh. Ne voli kad mu se smejem dok razgovara ozbiljno. A sada je veoma ozbiljan. Njegova dirljiva predstava počinje me ispunjavati talasom bolećive nežnosti. On neprekidno zuri u mene iščekujući šta ću sledeće reći, kao da čeka presudu. A ja u trenutku pokušavam da prizovem sve moguće znanje sakupljeno od baba, tetki, komšinica, iz knjiga… I ne sećam se da mi je bilo ko savetovao šta je pametno činiti. Imam li pravo rušiti njegov svet tek tako olako. Da li mu reći istinu ili ga pustiti da živi u svojim bajkama i fantazijama još malo, dok ne poraste i možda sam shvati?

Iznenada, ustaje od radnog stola, kao da je izgubio interes za zadatke i odlazi do police sa igračkama ne sačekavši odgovor. Uzima nekoliko najdražih i počinje nešto da zagleda i namešta, uz neverovatno ozbiljan izraz lica. Ne mogu da dokučim da li je odsutan ili duboko zamišljen. Potpuno zbunjena, ustajem i ja i izlazim iz dečije sobe sretna što se sve ovako završilo, u nedostatku sigurnih odgovora.

Kasnije sam satima odsutno i zamišljeno zagledala i premeštala knjige i stvari dok sam radila neke svoje poslove, isto onako, baš kao što je on maločas radio sa svojim igračkama. Koliko li će njegovih romantičnih, bajkovitih predstava biti srušeno na putu odrastanja, pitala sam se.

[ad name=”Prilagodljivi baner”]

 © Tatjana Petrov 2014. Sav sadržaj ovog bloga, Nadarena deca (www.nadarenadeca.com), svi tekstovi, uključujući i prevode i slike obeležene imenom bloga su moje (Tatjana Petrov) vlasništvo. Zabranjeno je reprodukovanje, distribucija i objavljivanje u bilo kom obliku. U suprotnom smatraću da su prekršena moja autorska prava.