Tag Archives: kada deca počinju brojati

Kada deca počinju brojati

Pijaže i zanimljivi eksperimenti sa decom

Za veliki broj savremenih saznanja o mentalnim sposobnostima male dece zaslužan je kognitivni psiholog Jean Piaget (Žan Pijaže), koji je vršio istraživanja pre pedesetak godina. Pijaže svoje zaključke nije izvodio sedeći u fotelji, nego je, za razliku od mnogih njegovih prethodnika, vršio eksperimente. Upravo to je razlog što je njegov rad bio toliko cenjen i imao toliki uticaj. Bila je potrebna velika genijalnost i oprema, koja nije bila baš dostupna u Pijažeovo vreme, da bi se osmislili i izveli ovi eksperimenti. Nažalost, kako to često biva s revolucionarnim otkrićima, naknadna istraživanja su pokazala da su Pijažeovi zaključci gotovo sigurno bili pogrešni. (“Gotovo sigurno” zato što neki psiholozi i dalje tvrde da je on bio u pravu i da rezultati provedenih eksperimenata dozvoljavaju različite zaključke). Kada su kasnije generacije naučnika osmislile pouzdanije eksperimente nametnuli su se potpuno drugačiji zaključci.

Jedan od Pijažeovih zaključaka bio je da deca ne poseduju osećaj za broj sve do dobi od oko pet godina. U jednom od svojih eksperimenata, koji su mnogo puta ponavljani od strane različitih ispitivača, psiholog bi četvorogodišnjem detetu pokazao red od šest čaša i red od šest flaša, koje su međusobno jednako udaljene, a zatim bi pitao dete čega ima više. Dete bi uvek odgovorilo da je isto. Može se pretpostaviti da je dete uočilo da svakoj čaši u redu odgovara jedna flaša u drugom redu. Zatim bi ispitivač razmakao čaše tako da obrazuju duži red, pa bi ponovo upitao dete ima li više čaša ili flaša. Sada bi dete odgovorilo da ima više čaša, očito zavarano tim što je taj red duži – zaključio je Pijaže. Iz svega ovoga psiholog je izveo zaključak da dete ne poseduje dobro razvijen osećaj za broj. Konkretno, tvrdio je Piaget, četverogodišnja i petogodišnja deca još ne shvataju ideju očuvanja broja, odnosno, nemaju predstavu o tome da razmeštanje predmeta u grupi ne menja njihov broj.

Pogrešan zaključak?

U ono vreme, Pijažeovi eksperimenti smatrani su trijumfom eksperimentalne metode u psihologiji. Kao njen začetnik, Pijaže je krčio put budućim generacijama. Ovakav metod proučavanja bio je odličan. Nažalost, imao je i ozbiljne nedostatke. Pijaže se pri testiranju često oslanjao na nepouzdane merne parametre ili metode. Konkretno, u slučaju eksperimenta sa čašama i flašama, Pijaže je koristio razgovor s malom decom da bi izveo zaključke. Komunikacija pomoću jezika nikada nije potpuno objektivna i oslobođena uticaja konteksta, emocija, društvenih faktora i još nekih drugih stvari.

Koliko dijalog može biti nepouzdan pokazali su naučnici Meler i Bever koji su izveli Pijažeov eksperiment da bi testirali svest o očuvanju broja, ali kod dvogodišnjaka i trogodišnjaka, za razliku od Pijažea čiji su ispitanici imali četiri i pet godina. Iako su u pitanju bila mlađa deca, u njihovim eksperimentima, za razliku od Pijažeovih, oni su bili savršeno uspešni.

Da bi dokazali da deca starija od dve godine imaju dobar osećaj za broj, Meler i Bever su izmenili Pijažeov test tako da se izbegne oslanjanje na jezik. Njihova ideja bila je zapanjujuće jednostavna – umesto čaša i flaša, detetu bi pokazali dva reda bombonica. U jednom redu je bilo šest bombonica, dok je u drugom bilo četiri. Nekada bi redovi bili iste dužine, a nekada bi bio duži red od šest, a nekad od četiri bombonice. Umesto da pitaju dete u kom redu ima više slatkiša, jednostavno bi rekli da može da izabere jedan red i pojede ga. Ishod je bio upravo onakav kakav bi svaki roditelj predvideo. Dete bi bez izuzetka zgrabilo red od šest slatkiša, bez obzira na njegovu dužinu. Deca su odlično znala koji red sadrži više bombona i nisu imali nikakvu dilemu da li od rasporeda ili dužine zavisi broj. Rezultat je bio podjednako uverljiv i sa dvogodišnjacima i četverogodišnjacima.

Kako se desilo da su u Pijažeovom eksperimentu deca grešila, a u drugom eksperimentu ne?

Za to postoji zanimljivo objašnjenje…

Deca oko pete godine starosti počinju razvijati sposobnost rezumevanja misaonih procesa drugih osoba, dakle grade pretpostavke o tome kako drugi razmišljaju, šta misle, očekuju i sl. Upravo ovo predstavlja najverovatnije objašnjenje greške do koje je dovelo Pijažeovo ispitivanje. Eksperiment je postavljen tako da najpre ispitivač poreda čaše i flaše u dva reda, tako da su međusobno jednako udaljene, a zatim pita dete u kom redu ima više predmeta. Nakon toga preuredi jedan od redova, tako što ga produži ili skrati, pa ponovno pita dete: “U kom redu ima više predmeta?”

Sa četiri ili pet godina, dete misli da su odrasli moćni i sveznajući. Osim toga, ono je verovatno primetilo poštovanje koje su njegovi roditelji ukazali ispitivaču kada su stigli u laboratorij. Kako će dete reagovati kad vidi da je ispitivač razmakao predmete u jednom redu, a zatim postavio potpuno isto pitanje kao trenutak ranije? Moglo bi da rezonuje ovako: “Hmmm. Isto pitanje mi je i malopre postavio. Odrasli nisu glupi, a ovo je posebna vrsta odraslog koji mnogo zna. Obojica vidimo da se broj predmeta nije promenio. Sigurno sam prošli put pogrešno razumeo pitanje – mislio sam da me pita o broju predmeta u redu, ali me je očito pitao o dužini, obzirom na to da je nju promenio.“ Tako dete daje odgovor koji misli da se od njega očekuje. U eksperimentu Meler-Bever ova zamka je izbegnuta.

Ono što je prvobitni Pijažeov eksperiment zaista pokazao bilo je to da četverogodišnjaci i petogodišnjaci umeju racionalno da rezonuju o motivacijama i očekivanjima drugih osoba. To je veoma značajno i korisno otkriće, ali nije ono do kog je Pijaže mislio da je došao.

Jedna varijacija Pijažeovog eksperimenta provedena kasnije potvrdila je ovo obrazloženje. Ovog puta su istraživači izveli eksperiment u malom lutkarskom pozorištu. Kao i Pijaže, počeli su tim što su obrazovali dva reda s istim brojem predmeta i pitali dete u kom redu ima više predmeta. Pošto bi dete tačno odgovorilo, ispitivač bi se pravio da gleda na drugu stranu, a za to vreme bi plišani meda razmakao predmete u jednom redu. Kad bi se okrenuo, ispitivač bi uzviknuo: “Oh, bože, šašavi meda je zbrkao redove. Da li možeš ponovno da mi kažeš u kom redu ima više predmeta? Deca između dve i pet godina bez izuzetka su davala tačan odgovor. Obzirom da je meda produžio red, što ispitivač nije video, dete je, verovatno, smatralo razumnim to što mu odrasla osoba ponovo postavlja isto pitanje. Ali, kad bi ispitivač ponovio postupak s istim detetom, s tim što bi sam razmakao predmete, četvorogodišnja i petogodišnja deca odgovarala bi mu isto kao i Pijažeu, zasnivajući odgovor na dužini.

A da li deca mlađa od dve godine poseduju osećaj za broj?

Brojni eksperimenti provedeni 1980-ih i 1990-ih godina dali su potvrdan odgovor na ovo pitanje. U prvom od njih, izvedenom 1980-ih ispitanici su bile bebe stare između šesnaest i trideset nedelja. Bio je pravi izazov osmisliti način da se utvrdi šta tako mladi ispitanici misle.

Naučnici su se oslonili na merenje bebinog nivoa koncentacije. Kao što svaki roditelj zna, bilo kakva novina, kao što je nova igračka, jedno vreme okupira bebinu pažnju. Zatim pažnja počinje da popušta ili se usmerava na neku drugu novinu. Zahvaljujući video-tehnologiji, naučnici su bili u mogućnosti pratiti bebinu pažnju snimajući njen pogled. Bebu je najčešće majka držala u krilu, okrenutu ka aparaturi za izvođenje eksperimenta, dok su bebama prikazivani slajdovi. Na jednom slajdu su se videle dve tačke, jedna do druge. Kada su se prvi put pojavile, privukle su bebinu pažnju i ona je duže vreme gledala u njih. Nakon izvesnog vremena bebina pažnja je počela opadati, a pogled lutati. Zatim je slajd zamenjen novim, koji se vrlo malo razlikovao od prethodnog. Beba je ponovo uputila nešto duži pogled, ali je ovaj put mnogo brže ozgubila interes. Naučnici su nastavili menjati slajdove, ali je razlika u onome što su slajdovi prikazivali bila minimalna. Svaki put kada bi slajd bio promenjen, beba bi to registrovala, ali nije pokazivala veće zanimanje, niti bi duže zadržavala pogled, čak su vremenom pogledi postajali sve kraći. To je zabeleženo i izmereno pomoću video-trake. Zatim su se iznenada na ekranu pojavile tri tačke umesto dve. Bebino interesovanje istog trenutka se povećalo i sliku je počela da posmatra dugo i pažljivo. Bebe su, bez ikakve sumnje, uočile prelazak sa dve tačke na tri. Drugoj grupi beba slajdovi su pokazani obrnutim redosledom i isto tako bebe su uočile prelazak sa tri tačke na dve.

Dakle, čak i sasvim male bebe poseduju osećaj za broj.