Tag Archives: detinjstvo i mašta

Zašto deca vole fantaziju?

I ovog Božića i Nove godine, kao i uvek, deca su bila uronjena u svet plemenitih vila i zavodljivih veštica, škola čarobnjaka i veština letenja i naravno, nezaobilaznih debeljuškastih deka u crvenim odelima koji lete na sankama upregnutim irvasima. Ovo je samo ona zvanična, svima nam poznata, mašta detinjstva. Ali dečja mašta je mnogo više od toga. Oni su svakodnevno uronjeni u vlastiti svet fantazije. Trogodišnjaci provode ceo dan u društvu raznoraznih tigrova, princeza i superheroja. Starija deca izmisliće “parakosmos”, ceo jedan potpuno izamišljen Univerzum, sa vlastitim pravilima, naseljen stanovnicima koje su sami dizajnirali. Ali, fantastični svet dečjih knjiga i filmova samo je vrh ledenog brega.

Međutim, kada odrasli razmišljaju o deci, često su skloni da vide nešte zlokobno. Tako, raspravljajući o dečjoj fantaziji, oni odmah raspravljaju o deci generalno i o tome da li je fantazija generalno dobra ili loša za njih (tako se, recimo, mnogo raspravljalo o Harry Poteru ili Narniji i njihovom uticaju na decu). Međutim postoje mnogo dublja i interesantnija pitanja, na primer – zašto deca toliko vole fantaziju? Zašto su čarobnjaštvo i čuda iz mašte tako prirodna teritorija detinjstva? Ili, zašto deca spontano radije biraju nerealno od realnog?

Jedno od objašnjenja, koje je bilo prihvaćeno i jos uvek je aktuelno, a ustvari pogrešno, je uverenje da je mašta neka vrsta terapije, beg od, ne baš prijatne, realnosti. Za ovo, međutim, ne postoje naučni dokazi. Naprotiv – sretna, zdrava deca su sklonija maštanju od nesretne i opterećene problemima. Mada dečji život može ponekad biti težak, on je, na sreću, češće zaštićen i  interesantniji od života odraslih. Psiholozi, od Frojda do Pijažea, verovali su da su deca sklona da pomešaju stvarnost i fantaziju, istinu i iluziju i da nije redak slučaj da prigrle fantaziju toliko da postanu nesposobna da prepoznaju realnost. Ali 20 godina empirijskih istraživanja pokazala su da to jednostavno nije tačno. Čak i veoma mala deca su savršeno sposobna da naprave razliku između fantazije i stvarnosti, kako u knjigama ili filmovima, tako i u vlastitoj igri. Deca veoma bujne mašte, koja imaju izmišljenog prijatelja, nežno će podsetiti savesnog, zabrinutog  roditelja da je njegov drugar samo deo zabavne igre.

Zapravo, danas psiholozi sugerišu da je deci mašta neophodna, ne zato sto im je život težak, pa traže utehu, niti zato što nisu u stanju da razluče šta je realnosti, nego upravo iz suprotnog razloga. Deci je potrebna mašta zbog njihove izuzetne posvećenosti traženju istine. Iz evolucione perspektive, deca su dizajnirana da uče, a detinjstvo je specifičan period zaštićene nezrelosti.  Ljudi imaju duži period nezrelosti, duže detinjstvo, od bilo koje druge vrste.  To im daje vreme da u zaštićenim, sigurnim okolnostima, kroz igru i maštu,  uče i savladaju stvari koje će im biti potrebne da bi preživeli kada odrastu. Tako se oni spremaju za život. Dok se beba vuka igra ganjanjem i ugrizanjem drugih vučića učeći tako o hvatanju, lovu, povezivanju i dominaciji, deca uče na karekterističan, ljudski način one stvari koje će njima biti potrebne.

Ali ljudska bića, za razliku od drugih životinja, razvijaju i svakodnevne teorije o svetu oko njih. Deca rade to isto. Oni konstruišu i proveravaju svakodnevnu fiziku i biologiju i, iznad svega, psihologiju. Ove svakodnevne teorije omogućavaju im da razumeju svet i druge ljude bolje. Dve decenije istraživanja su pokazale da su deca, ustvari, intuitivni, mali naučnici. Ta ideja nam se može, možda, u prvom trenutku, činiti besmislenom i da je strast prema fantaziji u suprotnosti sa naučnim načinom razmišljanja. Ali zapravo, teoretisanje i nauka u odnosu na  fantaziju imaju mnogo toga zajedničkog. Teorija, u nauci ili svakodnevnom životu, nije samo opisivanje pojedinačnog načina dešavanja pojava u određenom trenutku. Postojeća teorija objašnjava i kakav je svet verovatno bio u prošlosti i kakav bi mogao da bude u budućnosti. Teorija nam može reći i da su neki od načina kako se dešavaju određene pojave verovatniji od drugih. Teorija ispostavlja “mape” mogućih svetova i govori nam koliko je verovatna svaka od mogućnosti. A za sve ovo neophodna je mašta.

Ali teorija obezbeđuje i vrstu logike za dobijanje zaključka iz premisa. Fantazija bez takve logike je samo haos. Ukoliko  prihvatite određene premise i izgradite teoriju, pa zaključci budu dobri, onda će ta teorija, a ne neka druga biti prihvaćena. Ovo je razlog zašto je teorija tako duboko i suštinski jaka i adaptibilna. Teorija nije samo objašnjenje kako vidimo svet, razvijajući svakodnevne naučne teorije, ljudima je omogućeno i da svet menjaju. Iz perspektive naših predaka “lovaca-sakupljača” iz pleistocena, sve što se nalazi trenutno u našim sobama – električno svetlo i kompjuter, ali i plastična činija, kauč i sl., bili bi tako imaginarni, tako nerealni, tako fantastični, kao Narnia ili Hogwarts. Jedinstven evolucioni čovekov dar je da kombinuje maštu i logiku, da zamisli moguć svet, a zatim ga načini realnim.

Ako se sad ponovo vratimo na ideju da su deca posvećeni intuitivni naučnici i ideju da im igra omogućava da slobodno uče bez praktičnih ograničenja odraslog doba, počećemo da shvatamo zašto postoji tako snažna veza između detinjstva i fantazije. Nije da se deca okreću imaginaciji umesto realnosti, nego se radi o ljudskom biću koje uči o svetu istovremeno učeći o svim mogućim svetovima koji proističu iz tog sveta. Poenta nije u tome da čitanje fantastične literature ili igranje fantastičnih igara učini decu pametnijom ili bolje prilagođenom ili da dobijaju bolje ocene u školi. Možda je neizbežno ograničenje naše odrasle prirode da razmišljamo u okvirima ovih praktičnih pitanja. Duh neistraženih mogućnosti i igara koji navodi decu da čitaju fantastične knjige kao što su Narnia ili Harry Potter, ili da sami zamišljaju svoje vlastite svetove, je sama suština onog što znači biti čovek.

[ad name=”Google Adsense-1″]

Tekst prevelan i priredila: Tatajana Petrov

Izvor:prof. Alison Gopnik, razvojni psiholog

© Tatjana Petrov
Sav sadržaj ovog bloga, Nadarena deca (www.nadarenadeca.com), svi tekstovi, uključujući i prevode i slike (obeležene imenom bloga ili mojim imenom) su moje (Tatjana Petrov) vlasništvo. Zabranjeno je objavljivanje na drugim sajtovima/blogovima ili štampanje u komercijalne svrhe. U suprotnom smatraću da su prekršena moja autorska prava.