Škole budućnosti

Projekat “Rupa u zidu” ili – kako bi moglo izgledati učenje u budućnosti

Od svog osnivanja 1999, eksperiment „Rupa u zidu“ prerastao je s jednog računara u Nju Delhiju na više od stotinu računara i 300 000 dece na različitim lokacijama širom sveta.

Pokretačka ideja istraživačkog projekta „Rupa u zidu“ je koncept minimalno invazivnog obrazovanja (MIO) i bazira se na ideji da deca mogu učiti samostalno u manjim grupama, bez direktnog mentorstva nastavnika, što je u dosadašnjoj obrazovnoj praksi smatrano neprihvatljivim. Ideja je iskristalisana tokom određenog razdoblja na temelju posmatranja i obrazovnih eksperimenata od strane istraživačkog tima.  Da bi hipoteza bila testirana, provedeno je više od 4 godine veoma ozbiljnih istraživanja na raznim mestima, a rezultati su objavljeni u prestižnim časopisima i privukli veliku pažnju naučnih krugova.

O tome (u snimku koji se nalazi u prilogu) govori za TED Dr. Sugata Mitra, glavni naučnik i idejni tvorac projekta. MIO koristi dečju prirodnu radoznalost i fokusira se na pružanje podsticajnog okruženje u kom deca mogu učiti sama. Ponuđene su im tzv. „stanice za učenje“, koje se sastoje od kompjutera koji im stoje na raspolaganju da slobodno eksperimentišu. Pri tom nemaju ni minimalo ili samo ponekad minimalno vodstvo nastavnika. Ispostavilo se da deca na ovaj način bez problema uče, pristupajući učenju kao nekoj vrsti samostalnog procesa istraživanja, otkrivanja i treninga uz pomoć vršnjaka u grupi.

Ovaj način učenja ima bezbroj prednosti. Pored toga što je  jeftin, deci je prijatan, ne izaziva otpor, razvija kreativnost i logiku, kritičke veštine rešavanja problema,  stvara se saradnja i razvija diskusija tokom procesa učenja te dolazi do razmene ideja i sve to vrlo spontano u opuštenom okruženju.

Izuzetnost MIO je u sposobnosti da privuče decu prema „stanicama za učenje“ isključivo zbog njihove radoznalosti, dok se konvencionalna pedagogija, s druge strane, fokusira na sposobnosti učitelja za širenje informacija u učionici.

Tokom istraživanja su uvek praćene dve grupe dece – eksperimentalna grupa i kontrolna grupa. Eksperimentalna grupa sastoji se od dece koja su koristila „stanice za učenje“, dok se kontrolna grupa sastoji od uporedive grupe dece iz obližnjeg lokaliteta koji nisu imali pristup „stanicama za učenje“. Informacije su takođe prikupljene i o dečijem okruženju, poreklu i sl. što takođe pruža uvid u faktore koji bi mogli uticati na njihovo učenje. Istraživanje je dizajnirano tako da se temelji na ispitivanju nivoa performansi eksperimentalne i kontrolne grupe pre i nakon ugradnje „stanica za učenje“kako bi se ocenile promene u radu dece kao posledica izlaganju MIO učenju u stanicama tokom određenog vremenskog razdoblja. Praćenje napretka vršeno je merenjem poboljšanja školskog uspeha, posmatranjem od strane istraživača, dnevnicima koje su pisala deca i intervjua sa decom, roditeljima i ostalim članovima zajednice…


4 comments on “Škole budućnosti

  1. Аперсонализација процеса учења можда може подићи ниво педагошко-образовних критеријумских постигнућа и подстицати самоиницијативно учење мотивисано сазнајном радозналошћу детета, што је свакако добро и корисно, али остаје тамним, неосветљеним и неоплемењним онај јако значајан интерактивни простор на релацији ученик-учитељ, наставник, професор… који осим знања формира читав систем социјализирајућих стандарда понашања, како моралних и друштвених, тако и оних који могу утицати и на формирање личности, не само путем награда већ и посредством фрустрација, осујећења, постављања граница. Да у овај коментар сада додатно не уводимо и Лава Виготског и његов чувени појам Зоне наредног развоја, односно парадигму према којој учење претходи развоју, јер је личност, како каже Виготски, пре свега последица поунутрења друштвених аспеката живота, итд, итд…

    Свако добро Т.

  2. A zašto bi se uopšte proces usvajanja seta socijalizirajućih sandarda ponašanja mešao sa procesom učenja i rešavanja problema iz matematike, fizike, hemije…? Oni su balast koji proces učenja samo opterećuju i koče. Koja je svrha poučavanja na silu? Jedino radoznalost, želja za znanjem i napretkom i ideje i vizije velikih ljudi su čovečanstvo vodili u progres.
    Naprotiv, ja vidim da bi se tu mogle otvoriti mogućnosti za kojim sistemi školovanja, svi prethodni i sadašnji, odavno vape. Ostalo bi prostora i energije da se uvedu aktivnosti u kojima bi se razgovaralo i radilo na socijalizaciji, razvijanju i podizanju svesti o društvenim i moralnim vrednostima, duhovnim vrednostima. U školama se oduvek učilo sve osim života. Za to nikada nije bilo prostora. Zato i živimo u civilizaciji ovakvoj kakva je – civilizaciji duhovnog siromaštva i bede.

    Pozdrav Stanimire.

  3. …”Jedino radoznalost, želja za znanjem i napretkom i ideje i vizije velikih ljudi su čovečanstvo vodili u progres”…
    Радозналост је могуће испољити и унутар постојећег школског система, и,штавише, она у таквим, подоста медиокритетским условима, добија на специфичној тежини и постаје уочљива и подстицајна. Дете, наиме примећује своју различитост и у повољним околностима које пре свега зависе од присутног едукатора, поред радозналости, добија прилику да негује и соптсвену различитост, да изграђује систем властитих его снага које ће се одупирати насртају подцењивачког духа остатка присутних ученика и тиме јачати сопствени карактер у целости. Са друге стране, радозналост не треба претпоставити нормативним потребама школског учења, тј. усвајању свих општих знања која су постављена као критеријум, не само у протеклих неколико деценија и столећа, већ и од времена својих античких зачетака. Да се разумемо, радозналост је блистава особеност појединца, дететеа, ваља је оснаживати и поткрепљивати, али учење које проистиче из радозналости би се одређеним стицајем околности могло свести на екстремно редуковани број тема и области, без адекватног мониторинга и супервизије од стране едукатора, такво учење би могло загазити нежељеном, и можда антидруштвеном странпутицом, а бојим се да би се још више учило све осим живота, како Ви кажете и за шта пледирате.
    …”ideje i vizije velikih ljudi su čovečanstvo vodili u progres”…
    Али, и они су похађали тзв. редовне школе и унутар таквог амбијента њихова ингениозност није била компромитована крутошћу традиционалног школског скистема.
    …”Zato i živimo u civilizaciji ovakvoj kakva je – civilizaciji duhovnog siromaštva i bede”…
    На жалост, у праву сте, али цивилизација духовног сиромаштва и беде одлика је савременог друштва, преплављеног и “окупираног” разноврсним новотаријама у свим сегментима живота, па и школства. Време у које се заклињемо, оно давно, пређашње, бивше, прохујало… одликовало се другачијим едукативним приступом, сложићемо се, непримерено крутом, нефлесибилном и можда грубом, али ипак успешнијем у погледу афирмисања каквих-таквих вредности, безмало свих оних за којима данас жалимо.
    И наполсетку, сасвим подржавам изазов “Школа будућности” као један од могућих модела, али не у виду фронталног и универзалног приступа, већ на контролисан, факултативни начин, јер, џаба нама хиљаде бриљантних кувара, кошаркаша, сликара, музиколога, психиолаога, ботаничара… ако нико од њих не зна да уз помоћ врпце и лењира направи прави угао (Питагорина теорема).

    Срдачан поздрав Т.

    • Stanimire, pre svega hvala na komentaru. Pokušaću da odgovorim, a da ne budem preopširna.
      Ja nisam shvatila da model “škole budućnosti” treba da se odvija stihijski, bez bilo kakvog plana i kontrole i da bude jedini prihvaćen model. Shvatila sam da je ovo jedna od mogućnosti kakvu do sada nismo imali kao opciju u okviru obrazovnog sistema, a koje se neko, eto, dosetio, ispitivao, proučio rezultate i ispostavilo se da ne samo da može da funkcioniše, nego da ima i prednosti. Nešto od tradicionalnog načina predavanja, sigurno, ostaje kao opcija, a nije isključeno da bi bili ponuđeni i još neki, dosad nepoznati, modeli. U kojoj meri bi koji model nastave u budućnosti bio zastupljen, vreme i praksa bi pokazali šta je najefikasnije.
      Jedno sam sigurna, budemo li se panično plašili da i jednu ciglu izvučemo iz građevine, ne možemo sagraditi ništa novo. A uvek je bilo straha i otpora kada su dolazile promene. I uvek su starije generacije hvalile svoje vreme i kritikovale nadolazeće (ne spadam u takve!).
      Naša deca i životi koje oni vode nimalo ne liče na naše, jer okolnosti su se promenile. Promene su se već desile i nastaviće da se dešavaju, valja se prilagoditi.
      Veliki pozdrav!

Leave a Reply to Станимир ТрифуновићCancel reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.