Zanimljive činjenice o učenju

Postoji niz ukorenjenih, široko prihvaćenih, predstava i uverenja o učenju koja su ustvari pogrešna, nepotpuna ili potpuno iskrivljena i utemeljena na praznoverju, dok ih nauka demantuje. S jedne strane ovakve konstatacije mogu izgledati uznemiravajuće i u početku je u njih teško poverovati, s druge strane, one su oslobađajuće, jer istraživanja nude iznenađujuće uvide i jednostavne, korisne strategija koje mogu olakšati učenje i učiniti ga efikasnijim. Ovde su navedene neke od tih zabluda …

Učenje je asketski čin

U našoj svesti postoji ukorenjena predstava o učenju kao o mučnom, asketskom ritualu, koji zahteva samodisciplinu i izolaciju, kao u ćeliji, i monotono i iscrpljujuće ponavljanje, bilo da se radi o učenju matematike, jezika, sviranju muzičkog instrumenta ili treniranju tenisa. Za mnoge učenike, učenje je zato veoma stresna aktivnost i veliki teret. Ali često se, čak i ako se pridržavamo rigoroznih, tradicionalnih pravila učenja, osećamo kao da nešto nedostaje, da ipak nešto ne činimo kako treba i da ne učimo na pravi način, jer efekti nisu zadovoljovajajući, uprkos provedenom vremenu i uloženoj energiji. Gde je greška?

Nažalost, tradicionalna uverenja o učenju nam ne nude konkretne korisne tehnike koje bi olakšale i ubrzale učenje, dok većina ljudi, pa ni nastavnika, ne znaju mnogo o naučnim dostignućima u ovoj oblasti. Iako je nauka o učenju još uvek u sazrevanju, ona može da pruži mnoge unapređujuće strategije. Međutim obrazovanje i kognitivna nauka su u velikoj meri odvojene i  počinju komunicirati tek zadnjih decenija. Postoji, takođe, i veliko nepoverenje i sumnjičavost među nastavnicima u prihvatanju inovacija. Razlog tome je što one donose konstantno nove i drugačije reforme čije su strategije neretko oprečne međusobno. Mnogi nastavnici na kraju donesu zaključak da oni, koji se nalaze direktno u procesu nastave, ipak najbolje znaju kako se najefikasnije uči.

Svaki čovek, međutim, treba da upozna sebe i prouči svoje navike, te da eksperimentišući sazna šta mu najviše prija i šta u njegovom slučaju daje najbolje rezultate, te da svoje učenje prilagodi vlastitim skolonostima. Učenici mogu usmeriti svoje učenje u skladu sa tehnikama koje ciljaju na različite vrste sadržaja ili veština, upravljati svojim rasporedom i optimizovati vreme, ispitati različite stilove učenja i tehnike memorisanja, ispitati uticaj pravljenja pauza, promene aktivnosti ili sna na efekte učenja i još mnogo toga. Nažalost, mnogima prođe ceo život, a da ne upoznaju niti isprobaju ove tehnike i poboljšaju vlastite mogućnosti.

Imati svest o tome šta je efikasno učenje i kako se ono događa, je od suštinske važnosti za planiranje, organizovanje i rezultate čitaog procesa učenja. Naučno utemeljenim strategijama učenja trebalo bi poučavati decu još od najmlađih razreda škole, a taj zadatak trebalo bi uvrstiti među prioritete u nastavnom planu i programu.

Najbolje učenje se odvija dok mirno sedimo u stolici i čitamo ili slušamo.

Iz ovog uverenja proizilaze zaključci:

Onaj koji sluša najpažljivije najviše upamti i nauči, dakle – mirna učionica znači dobro učenje.

Tradicionalni saveti o učenju nas upućuju da učenje treba da se odvija na mirnom mestu i ustaljenom rutinom. Zato većina nas, kada nas neko pita da opišemo kako se najbolje uči, odgovara – pažljivim čitanjem i slušanjem, a prva slika koju zamišljamo su učenici koji sede u tišini u klupama i slušaju predavanje. Nastava se uglavnom poistovećuje s predavanjem, a kao najbolji način predavanja se podrazumeva pružanje informacija kroz unapred dobro utvrđeno planiranje. To ne čudi, jer je većina nas imala predavanja širom osnovne/srednje škole i fakulteta.

Ali činjenica je da većina ljudi najbolje uči kroz aktivan rad s novim konceptima i idejama – rešavanjem problema, postavljanjem pitanja i odgovaranjem na pitanja, raspravljajući, praveći mape uma, prezentacije, istraživanjem i objašnjavanjem. Glasno učionica, ako se pravilno kontroliše, uključuje glasove mnogih učenika ili studenata koji aktivno učestvuju. Uspešni nastavnici, zato, ne zaziru od glasne učionice, nego pružaju učenicima mogućnosti da se uključe u sve vrste ovakvih aktivnosti.

Osnovne činjenice dolaze pre dubokog učenja

Grubo rečeno – Učenici moraju prvo naučiti osnovne, dosadne činjenice, definicije, pravila i slično, kako bi došli do dublje faze učenja   gde počinje: razmišljaje, manipulisanje,  povezivanje, raspravljanje, kreiranje …  Istina je potpuno suprotna – učenici najlakše savladavaju osnovne činjenice i postižu dugoročne rezultate upravo kroz zanimljive kontekste, razmišljajući, povezujući, manipulišući i kreirajući.

Zaboravljanje je negativna pojava u učenju

Činjenica je da je mozak, ustvari, u stalnoj potrazi za hranom. On je gladan znanja koje gradi neprestano i to ne samo za vreme školovanja ili na radnom mestu, nego svakodnevno, iako toga nismo ni svesni. Ljudski mozak je evoluirao na način da je u stalnoj potrazi za prikupljanjem vrednih informacija koje mu mogu biti od koristi za egzistenciju, poboljšanje kvaliteta života i slično. U vreme naših davnih predaka, prisećanje kako i gde loviti plen ili pronaći utočište bilo je presudno za opstanak. U savremenom društvu, učenje još uvek ima ulogu onog preživljavanja iz davne prošlosti. Naš mozak slično radi neprekidno i dalje – upija signale iz svakodnevnog života, osluškuje razgovore, prerađuje ih, razmišlja o njima, planira, pravi odluke, preispituje se … Ali da bi bio efikasan, on je primoran da zadržava u umu samo stvari za koje smatra da su nam važne i dopunjava ih novim mislima podsvesno prikupljajući sve relevantne informacije, a koje vidi ili čuje, dok odbacuje sve ono što oseća da je nepotrebno i odbacuje ga, kako bi ostavio prostor i ne bi stvarao nepotrebnu konfuziju i opterećenje.

Prekidi u učenju su ometajući

Prekidanje i pravljenje pauza u učenju tokom dana ili nedelja može značajno podstaći efikasnost učenja i količinu činjenica i veština koje zadržavamo trajnije, u odnosu na učenje ogromnih količina informacija i sadržaja odjednom. Pravljenje petnaestominutne pauze kako bi se otišlo u šetnju ili skoknulo na društvene mreže nije nužno ozloglašeno odugovlačenje. Ovakvi prekidi stvaraju uslove za  mentalnu “inkubaciju” i “bljeskove uvida”, ali pod uslovom da smo zaista pre toga predano radili na problemu neko vreme.

Učenje zahteva ozbiljnu atmosferu

Nastavnici su u stalnoj potrazi za načinima kako da poboljšaju pažnju svojih učenika i uvuku ih što uspešnije u proces učenja. Uključivanje igre i unošenje humora u nastavu je sigurno jedan od efikasnih načina. Učenje kroz igru prebacuje fokus učenja sa ishoda ili cilja ka procesu. Dete koje se igra je maksimalno angažovano te će, verovatno, apsorbovati i zadržati informacije i povezivati ih sa konceptima iz života ili sadržajima koje je već ranije učilo bolje i lakše.

Takođe, ukoliko tokom učenja učenici imaju aktivnosti koje dovode do smeha, oni imaju povećanu pažnju i bolje pamte te sadržaje. Smeh je dokaz angažmana tela, uma i srca. Ako ste dovoljno sretni i smejete se u nekoj situaciji, veća je verojatnoća da ćete se kasnije bez problema setiti šta je izazvalo pozitivnu emociju i pokrenulo reakciju smeha. Smeh, pored toga što povećava pažnju i sposobnost da pamtimo, daje osećaj sigurnosti i zadovoljstva, te stvara pozitivan odnos prema procesu predavanja i povećava poštovanje prema nastavniku. Zato, nastavnici koji koriste smešne stihove, igre ili pričice tokom svojih predavanja povećavaju šanse za uspeh. Često su naša najupečatljivija predavanja upravo ona u kojima je korišten humor, a nastavnici koji ga koriste oni kojih se najradije sećamo.

Ali, iako je humor u razredu moćan alat, treba ga uskladiti sa određenim kriterijumima kako bi bio koristan i efikasan, u suprotnom može izazvati negativne efekte.Učitelji nikada ne treba da zaborave da oni nisu komičari. Previše humora može biti štetno – može potkopati kredibilitet nastavnika i dovesti do gubitka fokusa poučavanja. Samo zato što se pričaju viceve, ne znači da je nastava dobra. Takođe, ne treba koristiti neprimerene ili neodmerene šale, naročito ne na račun učenika, jer bi to moglo stvoriti neprijateljsko okruženje u učionici.

Humor jeste moćna sila, podstiče otvorenosti, razvija kreativnost, poboljšava pamćenje predstavljenih materijala, a nastavnik koji ga koristi zadobija simpatije i poštovanje. Ali kao i većinu stvari u životu, treba ga koristiti u umerenim količinama. To je važno imati na umu. Smeh nije samo najbolji lek, on je vredan alat za učenje, ali samo ukoliko se koristi s merom i pravilno.

Sanjarenje je odgovorno za lošu koncentraciju i loš uspeh.

Sanjarenje se često doživljava kao gubljenje vremena i označava kao krivac za nedostatak sposobnosti za dobru koncentraciju. Ali, istraživanja pokazuju da je istina suprotna i da je zapravo povezano s dužim rasponom pažnje, povećanom odlučnošću, kreativnošću i većim IQ. Možda to objašnjava zašto su neki od najsjajnijih umova u istoriji bili veliki sanjari. Sanjarenje je bilo sastavni deo njihovog života. Einstein je bio izrazit primer. Zapravo, potrebno vam je vreme da sanjarite, pustite mašti da vas vodi kako biste došli do zaista naprednih ideja i rešenja.

Glavnu odgovornost u procesu učenja imaju škola i nastavnici

Kad dete krene u školu, to ne znači da je sve obaveze oko njegovog učenja preuzela škola. Naprotiv, istraživanja su pokazala da su roditelji ključna komponenta za uspeh deteta u obrazovanju. Deca se ponašaju bolje kada su roditelji uključeni u njihovo obrazovanje kod kuće i u školi. Oni provode samo jedan manji deo dana u školi, a učenje se nastavlja i nakon toga, gde roditelji mogu pomoći na mnogo načina – pomažući oko izrade domaćih zadataka, čitanju, organizaciji obaveza i učenja, obezbeđivanju dodatnih aktivnosti obogaćivanja, te pružati psihološku i emotivnu podršku obaveštavajući se o problemima ili različitim situacijama sa kojima se dete svakodnevno susreće. Kada su roditelji aktivno uključeni u dečije obrazovanje, to smanjuje eventualne emocionalne smetnje i druge negativne pojave koje mogu loše uticati na obrazovni proces.

Brzina je sinonim za inteligenciju

Učenici, naročito oni ambiciozniji, često nastoje da budu brzi u izradi svojih zadataka na času. Postoji prećutno uverenje da je onaj koji uradi najbrže najsposobnoji–najinteligentniji, te zbog toga radi s lakoćom, odnosno brzo. Međutim, takva uverenja veoma često navode učenike da rade tempom koji im ustvari uopšte ne odgovara, koji im nije prirodan, odnosno prebrz i sprečava ih da se usredotoče na detalje, nijanse, preciznost i tačnost. Ovakva pogrešna tumačenja su dodatno štetna, jer učenici trudeći se da razviju brzinu, ustvari gube užitak, zaigranost i strast i počinju raditi automatski. Mnogi učenici ne rade sporije zato što nisu dovoljno inteligentni, nego upravo zbog toga što rade pažljivo, ulaze u dubinu, povezuju, prate logiku postupka, razvijaju vlastite metode i slično.

Učenici nisu sami u ovoj utrci – njihovi nastavnici/učitelji, takođe, nemilosrdno hrane uverenja koja favorizuju brzinu. Školski kalendar, kruti planovi i programi, te pritisci da učenike pripreme za standardizirane testove i završne ispite primoravaju nastavnike na forsiranje visokog tempa, te krutost u razmišljanju i dijalogu što proizvodi frustraciju i među nastavnicima i među učenicima. U želji da budu dovoljno efikasni, nastavnici su previše zauzet kako bi pozdravili i podržali alternativne tačke gledišta, rešenja, interpretacije, načine komuniciranja, te prirodan način i tempo svakog pojedinog učenika. Oni su toliko fokusirani na kalendar da bi im sve ovo samo pravilo dodatne probleme u ionako pretrpanom rasporedu.

Postoje vežbe koje nas mogu učiniti pametnijima

Slično kao i u načinu prehrane, učenje ima svoju hranu. Popularna su verovanja tipa: dvadeset minuta slušanja Mozarta načiniće od vašeg deteta genija ili rešavanje ukrštenih reči sprečiće vaš mentalni pad i slično. Ali naučna ispitivanja nisu pronašla uverljive dokaz kada je sposobnost ovakve vrste transfera u pitanju, tako da su naučnici definitivno veoma skeptični, obzirom na nedostatak valjanih argumenta. Nauka se odnosi prema ovoj ideji pamćenja i poboljšanja celokupne baze znanja i sposobnosti kao prema prenosu energije na velike daljine. Većina ovakvih vrsta treninga za poboljšanje inteligencije i memorije je najčešće ograničen na testove koji su prilično slične vrste onim stvarima koje treniraju. Dakle, ovakva vrsta treninga može nas učiniti uspešnijim u rešavanju te vrste zadataka, jer stičemo iskustvo u rešavanju te vrste zadataka, ali teško da nas može učiniti generalno pametnijima.

Decu je poželjno podučavati koliko god je to moguće još od najranijeg uzrasta

Nastava za decu u vrlo ranoj dobi je kontraproduktivna za njihov razvoj, odnosno – štetna je. Što više decu podučavate kako da koriste objekte, to im manje ostavljate mogućnost da sami istražuju. Pažljivo osmišljeni naučni eksperimenti su ovu činjenicu u više navrata potvrdili. Rano akademsko podučavanje direktno potiskuje kreativnost i sputava prirodnu radoznalost deteta da samo otkriva svet, istražuje i improvizuje.

Zaključak

U mnogim učionicama je praksa koja se provodi u direktnoj suprotnosti sa naučnim činjenicama. Mnogi nastavnici, učitelji i vaspitači uporno biraju nastavne metode i pedagogiju sumnjivih ili negativnih načela i efekata. To je vrlo često razlog slabog napretka i postignuća i frustracija kako dece tako i edukatora. Postoji stotine, od strane nauke, dokazanih činjenica vezanih za nastavu i učenje koje se uglavnom ignošu. Otkrivanje i ispitivanje ovakvih zabluda trebalo bi da podstakne na razmišljanje i preispitivanje svakoga ko se bavi edukacijom na bilo koji način i u u bilo kojoj ulozi.

© Tatjana Petrov 2014. Sav sadržaj ovog bloga, Nadarena deca (www.nadarenadeca.com), svi tekstovi, uključujući i prevode i slike obeležene imenom bloga su moje (Tatjana Petrov) vlasništvo. Zabranjeno je reprodukovanje, distribucija i objavljivanje u bilo kom obliku. U suprotnom smatraću da su prekršena moja autorska prava.

7 comments on “Zanimljive činjenice o učenju

  1. Pratim vas sajt, odlican je, prepun korisnih informacija, uzivam citajuci ga.

    Navodite u tekstu da poducavnje male dece nema za rezultat pozitivno delovanje. To se kosi sa stavovima osnivaca Mense dr.Ranka Rajovica?! Dr.Ranko Rajovic govori o ucenju decu u najranijem uzrastu, naravno uz odredjeni pristup, motivisanost kroz igru.

    Srdacan pozdrav :)!
    Marijana Savic Knezevic

    • Pre svega zahvaljujem se na poseti i što pratite moj blog.

      Rad Ranka Rajovića poznajem vrlo površno i ne znam koju tačno vrstu rada sa malom decom on preporučuje, tako da ne mogu donositi nikakve zaključke niti sud. Ali činjenice koje sam ovde navela vezano za to su dobro proučavane i eksperimentalno ispitivane od strane trenutno veoma renomiranih razvojnih psihologa u svetu. Ja sam još pre dve-tri godine objavila članak “Zašto vrtići ne bi trebalo da budu kao škole” koji govori upravo o tom istraživanju, a možete ga pročitati na sledećem linku:

      http://nadarenadeca.com/zasto-vrtici-ne-bi-trebalo-da-budu-kao-skole/ i sami izvesti zaključke.

      Srdačan pozdrav!

      • Zahvaljujem se na odgovoru, procitacu Vas clanak. Verujem da su Vasa istrazivanja tacna. Ja sam samo procitala prirucnik od dr Ranka Rajovica MENSA – NTC SISTEM UCENJA, I DEO, IQ DETETA – BRIGA RODITELJA. Prirucnik je izuzetan, prepun jednostavnih primera za rad sa malom decom. Srdacan pozdrav :)!

  2. Zaista odličan tekst.
    Moj senzibilitet nikako nije bio za kalup našeg školstva i obrazovanja. Čini mi se da je i moja kćerka takva. Neku slobodu da se tako izrazim sam dobila tek na fakultetu iako ni tamo nije bilo sjajno. No, lično smatram da je sanjarenje, eksperimentisanje u smislu istraživanja i kreativni pristup baza za dobro učenje.

  3. У основи, сваки метод учења који обезбеђује оптималан трансфер знања треба упражњавати. Зато, верујем, да је поред самог модела учења, једнако важно водити рачуна о амбијенту и условима који омогућују одговарајући трансфер наученог. Процена је, да је још увек доминантна теорија, Теорија генерализације, као што је Теорија формалне дисциплине (део о вежбању које нас чини “паметнијим” из вашег текста), већ прилично обеснажена.Такође, говори се још о теорији идентичних елемената.
    Поздрав Тања!

    • Nema ničeg lošeg u tome da se isproba bilo koji metod, ali problem je što na pojedinim sumnjivim teorijama počiva ponekad rad prevaranata. Valjda to sve skupa zvuči primamljivo, pa su ljudi skloni da budu lakoverni, naročito kad je dobrobit dece u pitanju.
      Pozdrav!

Leave a Reply to TatjanaCancel reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.