Tag Archives: škole budućnosti

Škole budućnosti

Projekat “Rupa u zidu” ili – kako bi moglo izgledati učenje u budućnosti

Od svog osnivanja 1999, eksperiment „Rupa u zidu“ prerastao je s jednog računara u Nju Delhiju na više od stotinu računara i 300 000 dece na različitim lokacijama širom sveta.

Pokretačka ideja istraživačkog projekta „Rupa u zidu“ je koncept minimalno invazivnog obrazovanja (MIO) i bazira se na ideji da deca mogu učiti samostalno u manjim grupama, bez direktnog mentorstva nastavnika, što je u dosadašnjoj obrazovnoj praksi smatrano neprihvatljivim. Ideja je iskristalisana tokom određenog razdoblja na temelju posmatranja i obrazovnih eksperimenata od strane istraživačkog tima.  Da bi hipoteza bila testirana, provedeno je više od 4 godine veoma ozbiljnih istraživanja na raznim mestima, a rezultati su objavljeni u prestižnim časopisima i privukli veliku pažnju naučnih krugova.

O tome (u snimku koji se nalazi u prilogu) govori za TED Dr. Sugata Mitra, glavni naučnik i idejni tvorac projekta. MIO koristi dečju prirodnu radoznalost i fokusira se na pružanje podsticajnog okruženje u kom deca mogu učiti sama. Ponuđene su im tzv. „stanice za učenje“, koje se sastoje od kompjutera koji im stoje na raspolaganju da slobodno eksperimentišu. Pri tom nemaju ni minimalo ili samo ponekad minimalno vodstvo nastavnika. Ispostavilo se da deca na ovaj način bez problema uče, pristupajući učenju kao nekoj vrsti samostalnog procesa istraživanja, otkrivanja i treninga uz pomoć vršnjaka u grupi.

Ovaj način učenja ima bezbroj prednosti. Pored toga što je  jeftin, deci je prijatan, ne izaziva otpor, razvija kreativnost i logiku, kritičke veštine rešavanja problema,  stvara se saradnja i razvija diskusija tokom procesa učenja te dolazi do razmene ideja i sve to vrlo spontano u opuštenom okruženju.

Izuzetnost MIO je u sposobnosti da privuče decu prema „stanicama za učenje“ isključivo zbog njihove radoznalosti, dok se konvencionalna pedagogija, s druge strane, fokusira na sposobnosti učitelja za širenje informacija u učionici.

Tokom istraživanja su uvek praćene dve grupe dece – eksperimentalna grupa i kontrolna grupa. Eksperimentalna grupa sastoji se od dece koja su koristila „stanice za učenje“, dok se kontrolna grupa sastoji od uporedive grupe dece iz obližnjeg lokaliteta koji nisu imali pristup „stanicama za učenje“. Informacije su takođe prikupljene i o dečijem okruženju, poreklu i sl. što takođe pruža uvid u faktore koji bi mogli uticati na njihovo učenje. Istraživanje je dizajnirano tako da se temelji na ispitivanju nivoa performansi eksperimentalne i kontrolne grupe pre i nakon ugradnje „stanica za učenje“kako bi se ocenile promene u radu dece kao posledica izlaganju MIO učenju u stanicama tokom određenog vremenskog razdoblja. Praćenje napretka vršeno je merenjem poboljšanja školskog uspeha, posmatranjem od strane istraživača, dnevnicima koje su pisala deca i intervjua sa decom, roditeljima i ostalim članovima zajednice…