Ken Robinson – Kako škola ubija kreativnost

“…Ima jedna stvar koja vas zapanji kada putujete po svetu. Svaki obrazovni sistem na Zemlji ima istu hijerarhiju školskih predmeta. Svaki. Gde god da odete. Pomislili biste da je drugačije, ali nije. Na vrhu su matematika i jezici, zatim društvene nauke i na dnu su umetnosti. Svuda na Zemlji. I u svakom sistemu, takođe, postoji hijerarhija umetnosti. Likovno i muzičko obično imaju viši status u školama nego gluma i ples. Na ovoj planeti ne postoji obrazovni sistem u kome deca svakodnevno uče da plešu kao što uče matematiku. Zašto? Zašto ne? Ja mislim da je to vrlo važno. Mislim da je matematika vrlo bitna, ali je i ples. Deca plešu sve vreme ako im dozvolite. Svi mi plešemo. Svi mi imamo tela, zar ne?

Šta se zapravo dešava?
Kako dece odrastaju, mi ih obrazujemo od struka naviše. A onda se fokusiramo na njihove glave. I to naginjući blago ka jednoj strani.

Ako biste kao vanzemaljac posetili obrazovni sistem i pitali – ”Čemu služi obrazovanje?”-  morali biste da zaključite da je cela svrha obrazovanja širom sveta stvaranje fakultetskih profesora.

Ako pogledate ko zapravo dobija nešto time, ko dobija sve pozitivne poene, ko su pobednici…  morali biste baš to da zaključite.  Na kraju svega, oni su ti koji su na vrhu. Meni su profesori dragi, ja sam bio jedan od njih, ali ne treba da ih smatramo vrhuncem ljudskog dostignuća. Oni su samo jedan oblik života. Samo još jedan oblik života.

 Iz mog iskustva, ima nečeg interesantnog u vezi sa njima. Naravno, ne svi, ali najčešće, oni žive u svojim glavama. Oni žive tamo gore i to blago na jednoj strani. Bukvalno rečeno, oni su odvojeni od svojih tela. Oni smatraju da su im tela prevozno sredstvo za njihove glave? Oni tako prevoze svoje glave na sastanke. Ako želite pravi dokaz bestelesnog iskustva, idite na konferenciju akademskih profesora i onda poslednje veče banite u diskoteku. Tamo ćete videti, odrasle muškarce i žene kako se nekontrolisano klate bez imalo ritma čekajući kraj da odu kući i napišu naučni rad o tome.

Naš obrazovni sistem počiva na ideji akademske sposobnosti. Razlog za to postoji. Širom sveta, nije postojao državni sistem obrazovanja pre 19-og veka. Svi su oni stvoreni kako bi zadovoljili potrebe industrijalizma. A hijerarhija je zasnovana na dvema idejama. Prvo, predmeti koji su najkorisniji za posao su na vrhu. Tako da su vas, možda, dobronamerno odvratili od stvari koje ste voleli u školi kao dete, iz tog razloga što se time nikada nećete baviti. Nije li tako? Mani se muzike, nećeš biti muzičar, mani se umetnosti, nećeš biti umetnik… Dobronameran savet. Drugo, naše shvatanje inteligencije je proizašlo iz ideje akademske sposobnosti, jer su univerziteti kreirali sistem prema sebi. Ako porazmislite, čitav sistem javnog obrazovanja širom sveta je razvučen poces prijema na fakultet. I kao posledica toga, mnogi veoma talentovani, brilijantni, kreativni ljudi misle da to nisu, jer ono u čemu su bili dobri u školi nije bilo cenjeno ili je čak žigosano. Mi ne možemo da dozvolimo da nastavimo ovako.

Trenutno radim na novoj knjizi koja se zove ”Otkrovenje” i zasnovana je na seriji razgovora sa ljudima o tome kako su otkrili svoje talente. Fasciniran sam time. Knjiga je inspirisana razgovorom sa jednom divnom ženom koja se  zove Džilijan Lin. Ona je koreograf.  Džilijan i ja smo jednom ručali zajedno i ja sam je upitao: ”Kako si postala plesačica?” Rekla mi je da je to bilo vrlo interesantno. Kada je još bila u školi, bila je beznadežan slučaj. U 30-im, škola je poslala pismo njenim roditeljima u kom je pisalo: ”Mi mislimo da Džilijen ima problema s učenjem.” Nije mogla da se koncentriše, stalno se vrpoljila. Mislim da bi joj danas rekli da ima hiperkintetički poremećaj. Ali to su bile 30-te, i hiperkinetički poremećaj još nije bio izmišljen. To nije bila moguća dijagnoza. Ljudi nisu znali da to mogu da imaju.

Odveli su je da porazgovara sa specijalistom. Otišla je tamo s majkom, uveli su je i rekli joj da sedne na stolicu. Sedela je na svojim rukama nekih 20 minuta dok je taj čovek razgovarao s njenom majkom o problemima koje je Džilijan imala u školi – kako je ometala ostale đake, kako ne donosi domaći, itd… Dete od osam godina… Na kraju, doktor je seo kraj Džilijan i rekao: ”Džilijan, saslušao sam sve što mi je tvoja majka rekla i želeo bih da s njom nasamo porazgovaram. Sačekaj ovde, mi ćemo brzo da se vratimo.” Onda su otišli. Ali dok su izlazili iz sobe, on je upalio radio na njegovom stolu. I kada su izašli iz sobe, rekao je njenoj majci: ”Samo je posmatrajte.” I čim su napustili sobu, ona je odmah bila na nogama, krećući se uz muziku. Posmatrali su je nekoliko minuta i onda se doktor okrenuo prema njenoj majci i rekao: ”G-đo Lin, Džilijan nije bolesna, ona je plesačica. Vodite je u plesnu školu! ”

”I šta se desilo?”, upitao sam je. ”Odvela me je. Ne mogu ti opisati kako je bilo divno. Ušla sam u prostoriju koja je bila puna ljudi kao što sam ja, ljudi koji nisu mogli da miruju, ljudi koji su morali da se kreću da bi mislili. Igrali su balet, step, džez, moderan, savremeni ples.”

Na kraju je otišla na audiciju za Kraljevsku baletsku školu, postala je solista i imala divnu karijeru. Dobila je diplomu Kraljevske baletske škole i osnovala svoj plesni ansambl ”Džilijan Lin”. Zaslužna je za neke od najuspešnijih pozorišnih muzičkih ostvarenja u istoriji, pružila je zavodoljstvo milionima ljudi i postala je multi-milioner. Neko drugi bi joj prepisao lekove i rekao joj da se smiri.

Mi moramo da razmislimo o osnovnim principima prema kojima obrazujemo našu decu. Ljudski je talenat beskrajno raznolik. Ljudi imaju vrlo različite sposobnosti. Moramo da pazimo da mudro iskoristimo dar ljudskog nadahnuća. Jedini način da to ostvarimo je da sagledamo svo bogatstvo naših kreativnih kapaciteta i da sagledamo našu decu kroz nadu koju u sebi nose. Naš je zadatak da obrazujemo njihovo celo biće, da bi mogli da se suoče s budućnošću…”

(Sir Ken Robinson (rođen 1950.) je stručnjak iz oblasti kreativnosti, autor, govornik, međunarodni savetnik za obrazovanje u umetnosti, bio je direktor “The Arts in Schools Project” (1985–89), profesor  “Arts Education” na univerzitetu Warwick (1989–2001). Za zasluge u obrazovanju dodeljena mu je titula viteza 2003. On osporava način na koji se edukuju deca danas i zalaže za radikalnu promenu obrazovnog sistema. Njegovi napori usmereni su da se kultiviše kreativnost, prizna više vrsta inteligencije i da  obrazovni sistem  neguje kreativnost umesto da je podriva. Ovo su delovi jednog od njegovih govora koje je održao za TED)

8 comments on “Ken Robinson – Kako škola ubija kreativnost

    • Znam za ove linkove, imam ih i ja, ali, ne znam zašto, nisam nikako mogla da uključim prevod. Često slušam na TED-u predavanja i svaki put sam uspevala da uključim prevod (tamo gde postoji), ali kod ovog snimka mi se pojavio problem. Možda je greška bila u mom kompjuteru, ko zna. Zato sam odlučila da postavim skraćenu, pisanu verziju govora.
      Pozdrav!
      P.S. Nisam dobijala obaveštenja putem meila o novim člancima na Vašem blogu do sada iako sam se prijavila za praćenje. Sad sam se ionako prebacila na praćenje blogova preko WP reader-a, nadam se da tu obaveštenja idu redovno.

      • И мени је био проблем. Не види се опција за укључивање пријевода у доњој траци док се не пређе стрелицом миша преко ње. Ни мени не стижу обавјештења за све блогове које пратим преко мејла, преко WP reader-a обавјештења иду редовно. Ево линкови са укљученим пријеводом (има доле опција Embed/Wordpress.com):

        [ted id=66 lang=sr]

        [ted id=865 lang=sr]

  1. Nisam vise dete, ali u mnogo ceme sam se prepoznala. Koliko je sad kasno (ili ne) da se bavim onim sto sam volela (i za sta sam imala smisla), ali nije bilo profitabilno pa mi nije bilo ni dostupno…ne znam… Ostaje jos nesto vremena da se vidi, a tekst je odlican i vrlo koristan :OK:.

  2. Pre 2 dana sam se vratila s puta, a tvoj komentar nađoh među odbačenim, nepoželjnim. Znam da imaš problem s tim.
    Imam i ja dosta stvari kojima sam želela da se bavim, ali me roditelji nisu podržali iz nekih, njima poznatih, razloga. Pokušavam nešto od toga da nadoknadim sad, nešto verovatno neću moći, jer mi nedostaje neophodno školovanje i znanje, nažalost.
    Ne treba odustati, u svakom slučaju, ako još uvek postoji jaka želja.

  3. Fantastična tema. Svakodnevno se susrećam sa sličnim situacijama i problemima dece. Neverovatna je činjenica da se toliko eksperata bavi razvojem deteta, a da uopšte ne ulazi u suštinu samog bića, ličnosti deteta i njegovih potreba. Nije svako stvoren za sve, ali ako im se ukine sve u čemu po svojoj prirodi mogu da se istaknu na izuzetan način, nazvala bih to “amputacijom” . Ko ima pravo da sakati ikoga?!
    U praksi je evidentno, bar na osnovu mojih iskustava da se i matematika može savladavati kroz umetničke predmete u čemu deca uživaju, razvijaju logičko mišljenje i jačaju svoje kreativnosti i stvaralaštvo. Sve se međusobno prožima. Ni umetnost ne bi živela bez matematike. Nemoguće je odvojiti nešto što je nerazdvojivo. Tužan je pokušaj onih koji umanjuju vrednosti bilo kog nastavnog predmeta, a to čine oni koji poseduju ograničene sposobnosti, a ne svestranu širinu.

Leave a Reply to tatjanaCancel reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.