Inteligencija i učenje – različiti pogledi i perspektive

Nauka o učenju – šta nas sve može učiniti pametnijim

Nauka o učenja je relativno nova disciplina proizašla iz oblasti kao što su: kognitivna nauka, psihologija, filozofija i neuronauka. Njen cilj je primena naučnih metoda u poučavanju i učenju, odnosno, nastavi učenja. Postoji mnogo umeća i veština koje su uključene u proces poučavanja i učenja, a koji su korišteni oduvek, neka saznanja su novija, a postoje mnoga koja se otkrivaju i koja će tek biti otkrivena. Nauka o učenju može ponuditi neke iznenađujuće i korisne perspektive o tome kako voditi i edukovati nove generacije.

Danas postoje razni pristupi i pogledi na inteligenciju, te mogućnosti, strategije i pespektive njenog razvoja. Ovde su navedene neke od njih:

Situacije nas mogu učiniti pametnijima

Nauka o učenju je pokazala da nas situacije u kojima se nalazimo i koje nam obezbeđuju iskustvo snažno oblikuju. Razmišljanje uvek usmeravamo na situacije u kojima se nalazimo, ali na specifičan, samo nama svojstven i neponovljiv način, određen našim jedinstvenim umom u jedinstvenom telu. Situacije mogu podstaći razvoj naše inteligencije ili je potisnuti.

S jedne strane činjenica da situacije oblikujuju našu inteligenciju je očigledna, ali s druge je, opet, prilično radikalna, jer se oduvek na inteligenciju gledalo i proučavalo je posmatrajući i naglašavajući njene urođene, fiksne kvalitete. Inteligencija je zamišljana kao urođeno obeležje pojedinca, nepromenjivo kroz vreme i mesto, određeno uglavnom genima (odnosno, onim što nazivamo “nasledstvo”). Zastupnici urođene, fiksne inteligencije su: Francis Galton, otac psihometrijskog testiranja, koji je smatrao da ona vodi poreklo pretežno od engleskih uglednih porodica, Lewis Terman, tvorac modernih testova inteligencije, koji koristi pojam urođena, fiksna inteligencija da bi prepoznao i negovao decu koja su “nadarena”, ali i autori zloglasne knjige „The Bell Curve“ (Zvono krivulja) Charles Murray i Richard Herrnstein koji su tvrdili da je američka klasna struktura neizbežan produkt stepena nasleđenog IQ različitih rasnih i društvenih grupa. Dakle, tvrdnja da je inteligencija u velikoj meri proizvod situacija nije imala uporište u tradicionalnom načinu razmišljanja o sposobnostima, a mnogi i danas veruju u presudan i isključiv uticaj urođenog IQ.

Ovo je veoma važno pitanje, jer od toga kakav pogled na sposobnosti, njihovo poreklo i mogućnosti razvoja imate, zavisi kako ćete se postaviti i kakve strategije razviti kao učitelj, roditelj ili u bilo kojoj ulozi u kojoj se nalazite, a gde ste u poziciji da stvarate okolnosti koje omogućavaju razvoj i negovanje inteligencije kod drugih.

Šta tačno predstavljaju situacije i šta se pod tim podrazumeva? Situacije mogu biti unutrašnje ili vanjske. One mogu biti kratkotrajne i prolazne  ili uporne i dugotrajne. Mogu biti tako različite kao što su: uslovi pod kojima učenik uči, nivo znanja i pažnje i motivacije koju je u mogućnosti da postigne, uslovi koji prevladavaju u razredu ili u školi koju pohađa, uticaj koji vrše učenici vršnjačke grupe, fizički uslovi koje učenik doživljava kroz količinu stresa sa kojim se suočava, koliko spava ili vežba ili koliko mentalne kondicije poseduje… U nastavku teksta navodim neke situacije koje bi, svakako, trebalo imati na umu pri kreiranju i obezbeđivanju uslova u kojima učenici uče.

Uverenja nas mogu učiniti pametnijima  

Uverenja su veoma važna, jer utiču na to kako razmišljamo o vlastitim sposobnostima, kako vidimo svet oko nas i kako ćemo delovati kada smo suočeni s izazovom ili poteškoćama. Psiholog David Yeager, sa Stanforda, napominje da naš način razmišljanja praktično stvara”psihološki svet” u kom živimo. Učenička uverenja – da li oni veruju u rast svojih sposobnosti ili ne – predstavljaju unutrašnju situacije koja potiskuje ili priziva inteligenciju.

Stručnost nas može učiniti pametnijima

Jedna linija istraživanja u nauci o učenju odnosi se na psihologiju stručnosti. Ono što su istraživači otkrili je da stručnjaci ne samo da znaju više, nego oni znaju i drugačije, na način koji im omogućava da razmišljaju i deluju inteligentnije pogotovo u njihovom domenu znanja. Stručno znanje je duboko, dobro organizovano – poznaje suštinu i principe, automatizovano – vrlo se lako pokreće s malo svesnog, mentalnog napora, fleksibilno – lako i spontano je prenosivo na nove situacije i samosvesno – stručnjak ima dobar uvid u vlastito razmišljanje. Iako se stručnost gradi dugo, nikada nije prerano početi podsticati mlade da krenu u duboko i studiozno razmišljanje o predmetu i području koje ih zanima.

Pažnja nas može učiniti pametnijima

Većina je čula za “marshmaow  test” koji je provodio poznati psiholog Walter Mischel u kasnim 1960-im. Mischel je otkrio da su deca, koja su mogla odoleti da ne pojedu poslasticu od belog sleza odmah, nego su odložili zadovoljstvo u zamenu za nagradu od još jednog dodatnog slatkiša, kasnije bila bolja u školi i imali uspešnije karijere. Danas su učenici svakodnevno, gotovo svake minute, izloženi novom “marshmallow testu”. Svakodnevno, oni se nalaze u iskušenju da se odupru porivu da provere e-mail, odgovore na poruku, provere šta se događa na Facebook-u ili Twitter-u … Stanje usmerene pažnje vrlo je važna unutrašnja situacija koju učenici moraju negovati, kako bi u potpunosti izrazili svoju inteligenciju.

Emocije nas mogu učiniti pametnijima

Skloni smo da potcenjujemo ulogu emocija kada govorimo o akademskom uspehu, ali nauka o učenju je pokazala da naše emocionalno stanje predstavlja ključnu unutrašnju situaciju i da utiče na to koliko inteligentno mislimo i delujemo. Kad smo u pozitivnom raspoloženju skloni smo misliti sveobuhvatnije i kreativnije. Kad se osećamo teskobno, kada smo uplašeni i anksiozni, primorani smo da koristimo neke od naših radnih kapaciteta memorije da bismo rešavali ove probleme. Dakle, jedan deo naše radne memorije je vezan, zauzet, ostavljajući nas, doslovno, s manje inteligencije na raspolaganju za razmišljanje.

Jedan zanimljiv pravac istraživanja u okviru nauke o učenju se odnosi na osećanje nade. Istraživanja u ovom području su utvrdila da je ovo osećanje važan faktor u ostvarivanju uspeha. Osećaj nade nas, zapravo, vodi da nastojimo, duže istrajemo i ne odustajemo u pokušajima uprkos teškoćama.

Tehnologija nas može učiniti pametnijima

Postoji  fascinantna linija istraživanja u filozofiji i kognitivnoj nauci koja istražuje ono što se naziva “prošireni um”. Ovo je ideja da naš um nije ograničen samo na našu glavu (mozak), nego da doseže i koristi neke alate, pa čak i druge ljude u procesu razmišljanja. Studije u kojima je korišteno skeniranja mozga pokazale su da kada koristiti neki objekat, kao na primer ručni alat, naš mozak angažuje neurone koji tretiraju kraj ove alatke kao kraj vrhova naših prstiju. Ljudski um je evoluirao tako da naše alate, uključujući i naše tehnološke uređaje tretira kao produžetak nas samih.

Problem je, međutim, u tome što nas naši uređaji često čine glupljim, umesto pametnijim. Tehnologija može da deli našu pažnju, proizvodeći učenje koje je isprekidanije, pliće i manje fleksibilno od učenja koje se javlja u uslovima pune koncentracije. Tehnologija nas, takođe, može učiniti glupljim kada ključne veštine obavlja umesto nas. Oslanjanje na tehnologiju može dovesti do zapuštenosti i atrofije određenih veština i sposobnosti. Na primer, spremni smo da poverujemo da više ne moramo uopšte učiti činjenice, jer su nam one u svakom trenutku dostupne u Guglu. Ustvari, istraživanja iz kognitivne nauke pokazuje da se tzv. „veštine 21. veka“ čiji značaj uvek ističemo – kritičko razmišljanje, rešavanje problema, saradnja, kreativnost – ne pojavljuju u vakuumu. One se, zapravo, mogu razvijati samo u kontekstu bogate baze znanja, znanja koje se pohranjuju na izvorni tvrdi disk vlastitog mozga. Kako bi tehnologija načinila naše učenike pametnijima, a ne glupljim, treba im pomoći da shvate kada je zaista neophodno i korisno upotrebljavati svoje mobilne uređaje ,a kada bi ih trebalo izbegavati.

Naše telo nas može učiniti pametnijima

Od revolucije kognitivne nauke 1970.,dominantna metafora za mozak je računar-mašina koja obrađuje apstraktne simbole. Nauka o učenju dokazuje da je „računar“ metafora ozbiljno manjkava kada je u pitanju opisivanje ljudskog mozga. Tačnije poređenje bi bilo, ustvari, poređenje mozga sa srcem. Svi parametri koji čine rad srca boljim – dobra prehrana , dovoljno sna, redovna vežba, umeren stres – čine i rad mozga boljim.

Kao primer, ovde će biti navedeno pitanje sna. Spavanje je nešto što mnogim od današnjih učenika nedostaje. Ni oni ni mi često ne prepoznajemo koliko je spavanje važan, zapravo, ključni deo procesa učenja. Vreme spavanja je vreme kada mozak konsoliduje sećanja koja nastaju tokom budnih sati, što znači da se sećanja sortiraju – slabe ona koja su trivijalna, jačaju ona koja su važna, a nova memorija povezuje se sa već postojećim strukturama u mozgu. Ako ne dobijamo dovoljno sna nakon učenja ili ako je to spavanje niskog kvaliteta, proces učenja je skraćen, sećamo se manje količine informacija i sećanje je manje fleksibilno. To je samo jedan od primera koliko fizičko stanje našeg tela može biti važan, čak ključan uslov pod kojima naš mozak deluje i koji utiče da naša inteligencija bude podstaknuta ili potisnuta.

Odnosi nas mogu učiniti pametnijima

Ljudski um je vrlo vešt u pravljenju veza, povezivanju sa našim alatima, pa čak i povezivanju s drugim ljudma na takav način da ih doživljava i koristi kao Instrumente našeg vlastitog razmišljanja. Iskusili smo to ako imamo supružnika ili neke druge značajne ljude s kojima smo u bliskim vezama ili delimo zajednička zaduženja ili poslove: neko je zadužen  da brine i misli o tome kada je vreme da automobil ide na pregled, a drugi je zadužen da vodi brigu o rasporedu dečijih obaveza i sl. To se zove transaktivna memorija, a ovo je samo jedan od načina na koji nas odnosi s drugim ljudima mogu učiniti pametnijima nego što bismo bili sami.

Postoji jedna posebna, za učenike veoma važna vrsta odnosa, a to je odnos koji oni imaju prema svojim akademskim institucijama, nastavnicima i drugim učenicima, odnosno, kolegama studentima. Nauka o učenju ima dokaze da je osećaj pripadnosti jedan od najvažnijih za puni izraz učeničkih sposobnosti i inteligencije. Međutim, promovisanje osjećaja pripadnosti u suprotnosti je sa nekim tradicionalnim posmatranjem akademske zajednice gde su učenici konkurencija jedni drugima. To je često izvor stresa kod učenika, što sigurno ne doprinosi njihovom kvalitetnom učenju.


Obzirom na sve prethodno navedeno, ako se zamislimo nad svojom ulogom kreatora situacije kojom stvaramo uslove u kojima inteligencija treba da bude podstaknuta, mogli bismo sada sami sebi lakše dati odgovor na pitanje: Koje su to situacije koje ja kao edukator i vaspitač, mogu stvoriti ili pomoći učenicima  da sami stvore da bi njihova inteligencija bila maksimalno podstaknuta?

© Tatjana Petrov

Sav sadržaj ovog bloga, Nadarena deca (www.nadarenadeca.com), svi tekstovi, uključujući i prevode i slike (obeležene imenom bloga ili mojim imenom) su moje (Tatjana Petrov) vlasništvo. Zabranjeno je objavljivanje na drugim sajtovima/blogovima ili štampanje u komercijalne svrhe. U suprotnom smatraću da su prekršena moja autorska prava. 

3 comments on “Inteligencija i učenje – različiti pogledi i perspektive

  1. Pingback: Интелигенција – нека питања за размишљање | ПсихоБлогија

Vaš komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.